Jedno ne isključuje drugo. (2)
Novost, objavljeno 24.03.2025.
U autobusu sam. Sjedim i gledam kroz prozor osušena stabla, gledam ljude kako polako šetaju ulicom, gledam automobile koji nas prestižu, gledam…
Autobus je odjednom skrenuo, jako prikočio i stao na stanicu.
Ne volim pretjerano nagle kretnje.
Nepoznati ljudi, isti oni koje sam vidjela na ulici sada ulaze u moj autobus.
Gledam u pod, čekam da krenemo.
„Oprostite, je li to mjesto pored vas slobodno?“
Dižem pogled, stariji gospodin sijede kose prstom upire u mjesto pokraj mene.
„Da, naravno.“ Premještam svoju torbu i puštam ga da sjedne.
On se zahvalno nasmije i zavali na sjedalo.
Stišćem svoju torbu u svome krilu, zurim u svoja koljena kad najednom čujem mladi ženski glas.
„Oprostite, mogu li možda…?” Ona ne dovršava rečenicu, ja je pogledam, trudnica, crvena u licu, umorna, brzo se dižem na noge i propuštam je da sjedne na moje mjesto.
Ona mi tiho zahvaljuje i polako se namješta.
Držim se rukom za sjedalo, sada sam na nogama, gledam ljude na vratima, jedna od njih ulazi i ide prema meni, jak muškarac srednjih godina, ja polako uzmičem, na tom dijelu nema prostora za nas oboje, bolje bi bilo da se pomaknem dolje prema dnu autobusa.
Otvaraju se vrata u ovom dijelu, još ljudi ulazi, srednjoškolci, njih nekoliko staje pored mene i gura se o moje noge.
Opet gledam kroz prozor, nekoliko trenutaka i napokon smo krenuli. Osjećam se nelagodno, opet naglo skretanje, iz torbe mi ispada knjiga, ne mogu se sagnuti da je pokupim, previše je ljudi oko mene.
„Oprostite, oprostite…ako bi mogli samo…“ govorim nikome, nitko ne vidi, previše sam tiha.
„AJMO, MOLIM VAS, MALO SE POMAKNITE, GOSPOĐICI JE ISPALA KNJIGA!“
Ljudi tek sada vide mene, vide moju knjigu na podu. Grabim je i zahvaljujem gospodinu koji je podviknuo.
„Teško je za neke naravi da se dignu, da istupe, razumijem ja to, ali gospođice, mislim da je moguće u isto vrijeme biti i ljubazan i postaviti granice.“ On govori.
„Ali kako?“
„Kako? Sad ću vam pokazati.“
On napravi nekoliko koraka, dođe do one grupe srednjoškolaca, pokaže svoju iskaznicu kontrolora vožnje te ljubazno zatraži njihove vozne karte.
Oni slegnu ramenima, autobus se zaustavi, srednjoškolci izađu, gledam kroz prozor, nastavljaju svoj razgovor i polako šetaju.
Najednom je puno više prostora ovdje, mislim ovdje u meni, ipak je moguće, treba samo malo vježbati.
Autor: Ermano Relja
Izvor fotografije: istock