Kada izgubimo one do kojih nam je stalo…

Emocionalno stanje u kojem se nalaze osobe koje su doživjele gubitak bliskih veza nazivamo tugovanje. S obzirom na to da ljudi imaju tendenciju vezati se i razviti ljubav prema bliskim ljudima, gubitak voljenih osoba je najčešće popraćen neugodnim emocijama (Prigerston i sur., 2021). Trajanje tugovanja je varijabilno te ovisi o karakteristikama osobe i situacije. Ipak, kod nekih ožalošćenih tugovanje značajno odstupa od prosječnih vremenskih okvira, o čemu možete više pročitati u nastavku.

S obzirom na to da je tugovanje posljedica gubitka, prirodno je pretpostaviti da se ono pojavljuje nakon samog gubitka. Ipak, to nije uvijek slučaj! Preuranjeno tugovanje je stanje koje nastupa u periodu iščekivanja gubitka (Patinadan i sur., 2020). Popraćeno je neugodnim doživljajima uključujući tugu, strah, ljutnju, fizičke bolove, ali i osamljenost i brigu za okolinu.

Prvenstveno je opisano kod žena koje su iščekivale povratak muškaraca iz rata, a odnedavno je i aktualan i kod obitelji pogođenih COVID-om. Ipak, literatura ga trenutno ponajviše promatra kod individua koje se bore s terminalnim fazama bolesti, ali i njihovih njegovatelja. Naime, osobe koje njeguju bolesnike čiji slijed bolesti neminovno završava sa smrću, svjesno ili nesvjesno žive sa spoznajom da će ubrzo izgubiti dragu osobu (Coelho i Barbosa, 2017). Uz to, moraju se kontinuirano fokusirati na fizički i psihički zahtjevnu brigu oko pacijenta koja ponekad postane i cjelodnevni pothvat bez vremena za odmor. Kako bi se nosili s ovim zahtjevima, njegovatelji imaju tendenciju potiskivanja intenzivnih emocija koje se skoro neminovno pojavljuju. Ipak, iako potisnute, emocije i dalje postoje, te se ispoljavaju u obliku preuranjenog tugovanja. Iako možda zvuči kao dodatna poteškoća s kojoj se njegovatelji moraju nositi, preuranjeno tugovanje može biti i korisno, odnosno pripremiti osobu da se bolje nosi s očekivanim gubitkom. Naime, osobe s preuranjenim tugovanjem mogu razviti tendenciju zamišljanja svojeg život bez umiruće osobe, ali i odvajati od oboljelog kako bi iskusili svijet bez te osobe čak i prije njezine smrti (Yap i sur., 2021). Ovakve misli im mogu pomoći da se bolje nose s prijelaznim periodom, iako to nije uvijek slučaj.

Za osobe kojima je potreba pomoć u vezi preuranjenog tugovanja ili individue koje traže način da se olakša bolan period, razvile su se razne vrste terapija koje se bave preuranjenim tugovanjem kod oboljelih osoba i njihovih obitelji (diBiase, 2012; Patinadan i sur., 2020). Jedna od njih je i terapija dostojanstva (engl. dignity therapy). Terapija dostojanstva omogućuje umirućim osobama da pričaju o stvarima po kojima bi htjeli biti zapamćeni, ali i temama koje su im od najvećeg značaja. Unutar terapije, s pacijentima se izrađuje audio dokument zasnovan na devet strukturiranih pitanja koja su im dana ranije. Dakle, osobe dijele svoje stavove o stvarima koje  su im od značaja, ali i porukama koje bi htjeli da ostanu s njihovom obitelji. Njihovi odgovori su snimljeni u obliku razgovora s terapeutom, a uređeni konačan dokument koji je odobren od strane pacijenta se šalje obitelji. Ovime se omogućuje pacijentu da očuva osjećaj dostojanstva i nade, a obiteljima da upoznaju još bolje svog člana i njegove stavove o rijetko diskutiranim temama (Martinez i sur., 2017). Terapija je pokazana korisnom za obje stranke, a čak i medicinski djelatnici navode kako im navedena terapija pomaže jer im omogućuje bolji uvid u strahove i potrebe umirućih klijenata.

                Druga forma tugovanja koju ćemo prodiskutirati pojavljuje se u periodu nakon gubitka no, njezino prosječno trajanje i utjecaj koji ostavlja na svakodnevno funkcioniranje ljudi izdvaja ju od uobičajenog načina tugovanja. Štoviše, ovaj način tugovanja deklariran je kao psihološki poremećaj, odnosno službena dijagnoza (APA, 2013). Produženo tugovanje se može dijagnosticirati ako odrasla osoba 12 mjeseci ili dijete šest mjeseci nakon gubitka svakodnevno manifestira simptome kliničkog tugovanja koji remete svakodnevno funkcioniranje osobe (APA, 2013). Pri tome, kliničko tugovanje bi uključivalo intenzivna sjećanja o preminuloj osobi popraćena subjektivnom promjenom u doživljaju sebe (primjerice, osjećati se kao da je dio tebe umro), poteškoće prihvaćanja gubitka, izbjegavanje podsjetnika, intenzivnu emocionalnu bol, poteškoće u uključivanju u svakodnevne aktivnosti, emocionalno mrtvilo, osjećaj da život nema smisla te intenzivnu osamljenost. Svi simptomi bi se trebali pojaviti nakon smrti jer ako su postojali i prije nje možda nisu povezani sa samim tugovanjem.

Konačno, kako bi se ublažili navedeni simptomi, osobe se mogu uključiti u razne vrste intervencija, uključujući terapiju izlaganja (engl. exposure therapy) koja potiče ožalošćene da emocionalno procesuiraju sjećanja na smrt kako bi se lakše prihvatio gubitak (Bryant i sur., 2014).

Karla Martičić Giljević

Literatura

American Psychiatric Association, D. S., & American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders: DSM-5 (Vol. 5). Washington, DC: American psychiatric association.

Bryant, R. A., Kenny, L., Joscelyne, A., Rawson, N., Maccallum, F., Cahill, C., … & Nickerson, A. (2014). Treating prolonged grief disorder: a randomized clinical trial. JAMA psychiatry, 71(12), 1332-1339.

Coelho, A., & Barbosa, A. (2017). Family anticipatory grief: an integrative literature review. American Journal of Hospice and Palliative Medicine®, 34(8), 774-785.

DiBiase, R. J. (2012). Case 3.2 Anticipatory Grief and the Dysfunctional Family. Case Studies in Palliative and End-of-Life Care, 4, 266.

Martínez, M., Arantzamendi, M., Belar, A., Carrasco, J. M., Carvajal, A., Rullán, M., & Centeno, C. (2017). ‘Dignity therapy’, a promising intervention in palliative care: A comprehensive systematic literature review. Palliative medicine, 31(6), 492-509.

Patinadan, P. V., Tan-Ho, G., Choo, P. Y., & Ho, A. H. Y. (2020). Resolving anticipatory grief and enhancing dignity at the end-of life: A systematic review of palliative interventions. Death studies, 1-14.

Prigerson, H. G., Kakarala, S., Gang, J., & Maciejewski, P. K. (2021). History and status of prolonged grief disorder as a psychiatric diagnosis. Annual review of clinical psychology, 17, 109-126.

Yap, J. F. C., Garcia, L. L., Alfaro, R. A., & Sarmiento, P. J. D. (2021). Anticipatory grieving and loss during the COVID-19 pandemic. Journal of Public Health, 43(2), e279-e280.

Image by Daniel Borker from Pixabay