Kada čujemo i vidimo ono što u stvarnosti nije tu

Halucinacije se odnose na pojavu kada osoba pomisli da je osjetila neki podražaj (primjerice, zvuk, sliku ili miris) dok on u stvarnosti nije postojao (Toh i sur., 2020). Velik broj ljudi upoznat je s navedenim pojmom i činjenicom da su halucinacije simptomi psihijatrijskih dijagnoza. Ipak, manje je poznato da one mogu biti prisutne i kod zdravih pojedinaca.

                Štoviše, ne samo da su prisutne i kod zdravih osoba, nego samo manji dio ljudi koji doživljavaju halucinacije stvarno imaju psihijatrijsku dijagnozu (Hill & Linden, 2013). Naime, 9.6% osoba iz generalne populacije u jednom je trenutku u životu iskusilo auditorne halucinacije (Maijer i sur., 2018). Ukoliko se navedeno promatra kroz prizmu dobi, 13 % djece, 12.4 % adolescenata i 5.8 % odraslih je doživjelo halucinacije. Dodatno, dobne skupine se razlikuju prema vrstama halucinacije koje doživljavaju (Laroi i sur., 2005). Primjerice, mladi češće osjete halucinacije vezane za vidno sanjarenje i misli koje ne mogu odagnati, dok su kod starije populacije češće halucinacije vezane uz snove i slušne halucinacije. Drugim riječima, mladi se češće bore s mislima koje ne uspijevaju kontrolirati, dok starije osobe češće umisle da su čule nešto što u stvarnosti nije tu. 

                Dakle, kao sto ste iz prethodnog odlomka mogli primijetiti, postoje različite vrste halucinacija. S obzirom na osjetilo preko kojeg osobe umisle da su ih doživjeli, halucinacije se mogu razvrstati na auditorne, vizualne, olfaktorne i taktilne.

Auditorne halucinacije se odnose na pogrešni doživljaj osoba da su percipirali neki zvuk. On može biti jednostavan ton, ili kompleksniji doživljaj poput razgovora. Najčešće se ‘čuju’ ljudski glasovi, posebice tihi muški glas (Toh i sur., 2020). Ipak, ukoliko nikada niste doživjeli halucinacije, objašnjeno bi moglo izgledati previše apstraktno no, naredni opis bih vam mogao pomoći da bolje dočarate doživljavanje auditornih halucinacija.

Zamislite da ste sami u prostoru  u kojoj živite. Odlučili ste prikratiti vrijeme čitajući knjigu ili zabavljajući se sadržajem na vašem telefonu. Odjednom čujete da muški glas tiho doziva vaše ime. Prepadne te se i odmah pomislite da je netko neovlašteno ušao u vaš dom. Provjerite sve prostorije, no, nikoga nema. Nakon sto ste odagnali neugodan osjećaj sumnje ponukan idejom da ste se našli u sceni iz filma strave, vratite se čitanju knjige (ili listanju kroz mobitel) i zaključite da vam se samo učinilo.

                Dakle, u tekstu je prikazana auditorna halucinacija u formi tihog muškog glasa. Drugim riječima, osoba je pomislila da glas dolazi iz vanjskog izvora (u ovo slučaju muške osobe), dok to u stvarnosti nije bila istina. Dakle, zaključak osobe da joj se ‘samo učinilo’ je ispravan.

Iako su auditorne halucinacije najčešći tip, prethodno opisani scenarij bi se mogao primijeniti i na ‘zablude’ drugih osjetila. Kategorija vidnih halucinacija obuhvaća podražaje za koje se vjeruje da su doživljeni osjetilom vida. Vidne halucinacije se razlikuju po njihovoj repetitivnosti, lokaciji i vremenu pojavljivanja (Toh i sur., 2020). Naime, osobe mogu uvijek doživljavati iste slike ili mogu stalno imati različite predodžbe. Nadalje, mogu se vidjeti slike ispred sebe ili sa strane, a mogu biti doživljavane samo navečer ili u nespecifičnim obrascima.

Posljednje dvije kategorije su olfaktorne i taktilne halucinacije. Olfaktorne se odnose na osjetilo mirisa, dok su taktilne vezane za dodir. Iako većina istraživanja pokazuje da su one najrjeđe, neke studije indiciraju da su ovakve halucinacije prisutne kod 60 % sudionika (Toh i sur., 2020). Drugim riječima, od 100 osoba iz generalne populacije, cak njih 60 je u jedno trenutku namirisalo nešto čega nije bilo ili osjetilo trnce koje nikakav vanjski podražaj nije izazvao.

                Ukratko, možemo zaključiti da postoje različite vrste halucinacija. Možda ste se čak i prepoznali u nekima od njih i zapitali kako prepoznati da je riječ o ne-kliničkim halucinacijama, a ne simptomima kliničkih dijagnoza? Najvažnije je obratiti se stručnoj osobi koja će procijeniti kako pristupiti problemu. Dodatno, najvažnije razlike između kliničkih i ne-kliničkih ocrtavaju se u sadržaju, frekvenciji, osjećaju koji uzrokuje kod pojedinca, ali i kontroli koju osoba ima nad halucinacijom (Hill & Lindeln, 2013). Primjerice, halucinacije koje se ne promatraju kao ne kliničke su rjeđe, ne uzrokuju negativan osjećaj kod osobe, a zahvaćeni imaju veći osjećaj kontrole i pozitivniji doživljaj. Primjerice, kod zdrave populacije halucinacije najčešće oslikavaju izolirani fenomen (primjerice, muški glas zove vaše ime), dok kod osoba oboljelih od psihoza halucinacije reflektiraju dijelove identiteta, primjerice, muški glas vas uvrijedi na osobnoj razini. (Stanghellini i sur., 2012). Navedeno je također povezano s razlikom u negativnim osjećajima koje osobe dozive nakon halucinacija. Drugim riječima, neugodnije ćete se osjećati ako glas koji čujete dok čitate knjigu izgovara uvrede na račun vašeg izgleda, nego ako tiho doziva vaše ime.

                Obzirom na manje posljedice koje osobe dožive, ukoliko halucinacije nisu dio kompleksnije dijagnoze ljudi rijetko traže tretman. Ipak, treba se obratiti obiteljskom liječniku i profesionalcima za mentalno zdravlje kako bi se odredilo sa sigurnošću da halucinacije nisu dio neke psihijatrijske dijagnoze. Ukoliko jesu, za tretman halucinacija osoba se najčešće uključuje u psihoterapiju i farmakoterapiju odnosno lijekove. (Simple Coping Strategies, 2003).

Ipak, uz terapiju, mogu se probati i jednostavniji načini koji ponekad olakšaju nošenje sa halucinacijama (Simple Coping Strategies, 2003).

• SOCIJALNI KONTAKT – provođenje vremena u društvu premješta halucinacije ‘u pozadinu svijesti’
• VOKALIZACIJA – pjevanje, pričanje, mumljanje ili čak samo držanje usta otvorenima može smanjiti glasove u glavi
• SLUŠANJE GLAZBE – umanjuje kvantitetu halucinacija
• KORIŠTENJE SLUŠALICE (U SAMO JEDNOM UHU) – također smanjuje učestalost halucinacija, a osoba može nastaviti sa svakodnevnim aktivnostima jer sluša glazbu samo u jednom uhu
• FOKUS NA ZANIMLJIVE AKTIVNOSTI – primjerice igranje video igrica
• RELAKSACIJA – slušanje audio zapisa za opuštanje ili aroma terapija

                Dakle, postoje razne svakodnevne aktivnosti koje mogu olakšati doživljaj halucinacija. Ipak, najvažnije je da se na vrijeme kontaktira stručna medicinska pomoć koja će odrediti jesu li halucinacije dio složenije psihijatrijske dijagnoze ili izolirani entitet.

K. M.G.

LITERATURA

Hill, K., & Linden, D. E. (2013). Hallucinatory experiences in non-clinical populations. The neuroscience of hallucinations. New York: Springer.
Maijer, K., Begemann, M. J., Palmen, S. J., Leucht, S., & Sommer, I. E. (2018). Auditory hallucinations across the lifespan: a systematic review and meta-analysis. Psychological medicine, 48(6), 879-888.
“Simple coping strategies for people who hear voices”. (2003, Studeni 25).Nursing Times. https://www.nursingtimes.net/roles/mental-health-nurses/simple-coping-strategies-for-people-who-hear-voices-25-11-2003/
Stanghellini, G., Langer, Á. I., Ambrosini, A., & Cangas, A. J. (2012). Quality of hallucinatory experiences: differences between a clinical and a non-clinical sample. World Psychiatry, 11(2), 110-113.
Toh, W. L., Thomas, N., Robertson, M., & Rossell, S. L. (2020). Characteristics of non-clinical hallucinations: A mixed-methods analysis of auditory, visual, tactile and olfactory hallucinations in a primary voice-hearing cohort. Psychiatry Research, 289, 112987.

Fotografija: Pixabay