Kako možemo pomoći osobi koja žaluje?

Cijelu priču o starenju i trećoj životnoj dobi dodatno kompliciraju smrtni gubici bliskih osoba, na prvom mjestu supružnika, zatim i drugih članova obitelji, prijatelja, znanaca. Uzrok je to velikog emocionalnog stresa i nužnosti još jedne prilagodbe u cijelom nizu svih dotadašnjih – prilagodbe na život bez onih koji su otišli (preminuli).

U nekim smo tekstovima već naveli da žalovanje nije rezervirano isključivo za nečiju smrt. Žalujemo zbog različitih gubitaka – onih zbog kojih doživljavamo značajnije promjene u svom životu i moramo se prilagoditi novonastalim prilikama. U starijoj životnoj dobi možemo žalovati radi umirovljenja, starenja, razvoda, gubitka zdravlja, odlaska djece iz obiteljskog doma, posebno kada je riječ o odlasku u drugu državu ili kontinent i drugog. Kad je riječ o gubicima vezanim uz nečiju smrt najčešće govorimo o smrti supružnika, članova obitelji, prijatelja, znanaca, ponekad i djece.

Žalovanje je iskustven, prirodan odgovor na promjenu koju izaziva gubitak odnosno promjena. Ma kakve promjene bile, one predstavljaju veće ili manje „smrti“ koje ne bismo smjeli podcjenjivati. Što je osobi manje važno to što gubi, situacija će vjerojatno biti jednostavnija i obratno – ukoliko je gubitak veći i značajniji situacija će za osobu biti teža. Svaka od promjena predstavlja određeni rastanak s nečim ili nekim i traži da se na neki način proradi – da osoba pronađe svoje mjesto i ulogu u novim okolnostima.

Velika većina žalovanja prođe bez komplikacija i završi u nekom očekivanom, razumnom vremenu. Neki ljudi kroz proces prolaze samotnjački, neki uz stručnu pomoć, većina uz podršku bližnjih, obitelji, prijatelja i znanaca. Na koje to načine i kako možemo pomoći osobi koja žaluje?

Prvenstveno prihvaćanjem i priznavanjem njene boli i iskrenim suosjećanjem. Slušanjem i nesebičnom, tihom prisutnošću. Kad smo okrenuti prema osobi koja žaluje vjerojatnije je da ćemo „pročitati“ što joj treba u kojem trenutku, a ako nismo sigurni uvijek možemo provjeriti pitanjem: „Raci mi molim te, kako ti mogu pomoći?“. Svaka je osoba jedinstvena i žaluje na svoj način i ima svoje, jedinstvene potrebe.

Ono što tada ne bismo smjeli činiti je:

• raditi nešto samo zato jer je to „običaj“ (nego iz ljubavi prema toj osobi)
• onemogućavati ožalošćenu osobu da plače ili govori
• govoriti fraze (bolje je ne reći ništa, biti tiha podrška)
• naređivati i govoriti osobi kako nešto mora (npr. vrlo često se čuje: „Moraš biti jak/a.“)
• dizati raspoloženje osobi koja tuguje (prihvatiti da je tuga u tim trenucima normalna)
• dijeliti „mudre“ savjete (radije pomoći oko praktičnih stvari i biti tiha podrška)
• govoriti „shvaćam“ i „razumijem“ (ako nisi prošao kroz sličnu situaciju)
• pronalaziti opravdanja za ono što se dogodilo
• omalovažavati/umanjivati ono što se dogodilo
• prerano ukazivati na moguće dobre strane onoga što se dogodilo (za to treba vremena)
• prekidati izražavanje boli onoga koji pati
• obećavati nešto što nećemo biti u mogućnosti održati

Osnovno je, ponavljamo, biti tu za drugoga, staviti sebe po strani (imajući na umu da ono što jednoj osobi odgovara drugoj ne mora ili čak može biti opterećujuće, odbojno, neprikladno). Strpljivo i pažljivo slušati, biti podrška kakvu osoba pred nama treba. Da bismo to mogli moramo provjeravati, tiho, nenametljivo, pitanjem „Reci, mogu li ti i kako pomoći?“

Posebno važnim smatramo naglasiti kontinuitet podrške. Nerijetko se dogodi da u prvim trenucima gubitka osobu okruži mnoštvo ljudi (članova obitelji, prijatelja, znanaca i drugih), a da nakon nekog vremena broj osoba koje su još uvijek uz nju/njega, spremne pružiti podršku i pomoć, značajno opadne. Nerijetko se dogodi da osoba, još uvijek u tuzi i potrebi za podrškom, ostane sama, prepuštena sebi. Ustrajna podrška važnija je nego što mislimo.
U razgovoru s ožalošćenima dobili smo bezbroj potvrda za to. Zato, ne zaboravite posjetiti ili nazvati osobu koja je žalovala (i možda još uvijek žaluje), pitati je kako je, ponuditi pomoć i podršku, možda obavljanjem nečeg praktičnog, možda samo razgovorom, prisutnošću.

Photos courtesy of Pyxabay