Kako postati dovoljan?

U vrtlogu života stalno nas nosi neka jurnjava, trka za ciljevima, neprekidnim i iscrpljujućim. Svaka stepenica obrazovanja podrazumijeva sljedeću, kraj obrazovanja podrazumijeva nalaženje posla, nalaženje posla podrazumijeva što brži napredak u karijeri. Tu su, dakako, i privatni obavezni nametnuti ciljevi: pronalaženje idealnoga partnera, zaruke, brak, zajednička nekretnina, prvo dijete, drugo dijete, omogućavanje života iz snova sebi i djeci. Ciljevi i zadaci javljaju se i na svakodnevnoj razini: skuhati što bolji i inovativniji ručak, priuštiti si što moderniju odjevnu kombinaciju, njegovati vanjski izgled tjelovježbom, jesti što zdravije i pravilnije, organizirati zabavu za pamćenje, uslikati fotografiju koja će dostići što veći broj lajkova, uvijek uspješno balansirati maksimalnu učinkovitost na poslu, brigu za obitelj, hobije, druženja i self care trenutke. Neprestano nas proganja neko „moranje“, pritisak da nismo dovoljno dobri i da se moramo potruditi i pogurati još malo više. Nimalo ne pomaže kada vidimo, ili nam se barem tako čini iz naše perspektive, da neki ljudi doista i uspijevaju u svemu, da imaju sve, da stignu sve i da su najbolji u svemu. Tada krenu neizbježna uspoređivanja s njima, nabrajanje svih naših mana, zaostataka, krenemo naš život vrednovati kao neuspješan, beznačajan, dosadan, okrivljavamo se za lijenost, neambicioznost, nesposobnost i upadnemo u duboku provaliju samosažalijevanja, beznađa i demotiviranosti. Ključan bi trenutak trebao biti osvješćivanje činjenice da smo koncept dovoljnosti promatrali iz potpuno pogrešnoga kuta. Nije bitno jesmo li dovoljno dobri društvu, bitno je jesmo li dovoljno dobri sebi. Kada to shvatimo, možemo uočiti neke male svakodnevne pobjede i uspjehe koje smo dotad proglašavali irelevantnima ili ih u potpunosti ignorirali jureći za onim dovoljno velikim i primjetnim da bi ih drugi zamijetili, pohvalili i divili im se. Svatko je od nas drugačiji, drugačijih sposobnosti, životnih okolnosti, prioriteta, mentalnog i fizičkog zdravlja, emocionalnog stanja. Planiranje na duge staze funkcionirat će kod rijetkih, život nije planer u kojemu ćemo kvačicom označavati svaki obavljeni zadatak i svako postignuće. Naš je život naš unikatan put, nekome je pobjeda i uspjeh ustati taj dan iz kreveta, nahraniti kućnoga ljubimca, pročitati dobru knjigu, zapisati citate iz najdražega filma, ispeći ukusan kolač, prošetati po kvartu, pokloniti starijoj susjedi osmijeh ili joj pomoći nositi namirnice do stana, pa čak i samo stati na trenutak i dati si nekoliko minuta za duboko disanje i pročišćavanje misli. Jesu li to postignuća koja će promijeniti svijet i izazvati divljenja i ovacije? Vrlo vjerojatno nisu jer ljudi u današnjoj užurbanoj i digitaliziranoj svakodnevici primjećuju samo ono dovoljno veliko, blještavo i upečatljivo da im, iako samo nakratko, zadrži pažnju. No, je li to zaista bitno? Je li bitno što drugi primjećuju ili ne primjećuju? Bitno je da mi primjećujemo svoju sreću, zadovoljstvo, da naučimo razviti osjećaj ponosa prema samima sebi, osvijestimo da je otkriti novi park ili lijep kafić, naučiti nekoliko riječi nekog novog jezika ili uzeti vrijeme za kvalitetan odmor uspjeh jednako dovoljan i vrijedan spomena kao i diploma u ruci, egzotično putovanje, završena autoškola ili sudjelovanje u nekom značajnom projektu. Nema malog i velikog, značajnog i beznačajnog, sve što radimo za sebe i iz ljubavi prema sebi, sve što nam zagrije srce i u skladu je s našim trenutnim željama, potrebama i mogućnostima, ispravan je životni put i tempo.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Unsplash