Kako se nositi s nepravdom/nepoštenjem?

Lucius A. Seneca rekao je: „Ako namjera nije poštena djelo neće biti dobro.“

O tome što je ili pak nije pošteno ili pravedno, svatko bi imao nešto za reći. Jedna od definicija glasi: poštenje je častan i ispravan postupak prema drugome, njegovoj imovini i interesima odnosno ispravnost u odnosu na vladajuće moralne norme. Roditelji nas od malena uče važnosti poštenja. To u ovom tekstu nećemo dovoditi u pitanje jer poštenje je uistinu važno. Predmet ovog teksta naša su očekivanja u odnosu poštenje i pravdu u našem životu. Naime, mnogi od nas žive u uvjerenju da život uvijek mora biti pošten i ukoliko to ne bude slučaj – nastaju problemi.

Uvjerenje da život treba uvijek biti pošten prilično je nerealno, ograničavajuće i destruktivno. Svakodnevna stvarnost pruža nam česte prilike za uviđanje realnosti, a to je da život nije uvijek pošten, barem ne u onom obliku kojeg mi zamišljamo i u vremenu koje očekujemo. Koliko često svjedočimo tome da lošiji kandidat za posao bude zaposlen, da lošiji učenik bude pohvaljen, da oboli divna osoba, da neki bezveznjak dobije na lotu i sve profućka, da na izborima pobijedi korumpirani političar itd… ?

Činjenica je da je nepravdu nekad uistinu teško prihvatiti. Ona zadire u naš sustav vrijednosti i izaziva intenzivne emocije i potrebu za reakcijom.

Kako se nosimo s nepravdom kad nas sustigne? Naši najčešći odgovori su pretvaranje u žrtvu (sustava, obitelji, okolnosti…) ili pak uzvraćanje na nepravdu činjenjem nepravde. Postupajući na taj način plaćamo dvostruku cijenu: prvi put onda kad se nepravda dogodi, drugi put onda kada dopustimo da nam učinjena nepravda upravlja životom.

Kako se to ne bi dogodilo predlažemo sljedeće:

• Nazvati nepravdu njenim imenom, ne izmišljati opravdanja, izgovore i sl. za neko ponašanje ili osobu (npr. nedolazak na vrijeme, neispunjavanje obećanja, laganje ili neko drugo ponašanje okarakterizirati kao takvo i kao nepoželjno/neprihvatljivo). Okarakterizirati ponašanje neprihvatljivim ne znači (pr)osuđivati osobu nego ponašanje (velika je razlika između izjave „Ti si neodgovoran i nepošten!“ od izjave „Kad kasniš i ne javljaš se osjećam se kao da me ne poštuješ i ne uvažavaš u dovoljnoj mjeri.“).
• Dopustiti si povrijeđenost i ljutnju (ne i ogorčenost i gnjevnost).
• Odlučiti se zauzeti za sebe i pokušati ispraviti nepravdu (procijeniti koliko nam je to važno jer za neke je stvari vrijedno zauzeti se i boriti, za neke nije).
• Nepravdu pokušati ne shvatiti osobno jer to dovodi do pretjerane reakcije. Valja uvijek imati na umu da nepravda koja je učinjena prema nama govori o osobi koja ju je počinila ne o nama.
• Otpustiti počinjenu nepravdu i ne dozvoliti da nam remeti život, upravlja njime. To ne znači zaboraviti niti dopustiti da se ponovi – to znači voljno odlučiti ići dalje, nepravdu ostaviti tamo gdje joj je mjesto – u prošlosti.
• Učiti iz tog iskustva, izvući pouke koje će nam pomoći da se u budućnosti bolje nosimo s nekim drugim nepravdama.

Antonija Pleša