Svi ljudi, bez obzira na spol, dob, rasu, religiju, bračni ili drugi status, u nekom trenutku svog života dožive usamljenost, u manjoj ili većoj mjeri. Često nismo ni svjesni svoje usamljenosti, no važno je da što prije reagiramo. Usamljenost se sve više u svijetu prepoznaje kao bolest i rastući problem.

Trend usamljenosti u cijeloj Europi raste već zadnjih nekoliko desetljeća, a pandemija COVID-19 je drastično pogoršala situaciju potičući socijalnu izolaciju i socijalnu distancu. Osim sve većeg broja usamljenih, posljedice usamljenosti postaju sve teže, kako za osobu, tako i za društvo.

Unatoč tome, prepoznavanje usamljenosti nije jednostavno. Osjećaj usamljenosti ljudi često doživljavaju sramotnim i teško o tome govore, što prepoznavanje čini još težim. Međutim, usamljenost je normalna pojava:

„Usamljenost je prirodna reakcija
na neprirodno okruženje čovjeka.“
– Nepoznat autor

Važno je razlikovati usamljenost od samoće. Osoba može biti sama, a da pritom nema osjećaj usamljenosti. Samoća se uglavnom opisuje kao razvojno značajno iskustvo u procesu samospoznavanja. No (u trenucima) kada samoća nije naš vlastiti izbor, može nas dovesti do usamljenosti. Ljudi prirodno (nagonski, instinktivno) streme za socijalnom interakcijom – razgovor, povezivanje i boravak u društvu je nešto što je čovjeku potrebno kao i hrana, tjelovježba, boravak u prirodi…

S druge strane, možemo biti okruženi mnoštvom ljudi i još uvijek osjećati se usamljeno zbog nedostatka smislenog prijateljstva i zajedništva te zbog percepcije nedovoljne uključenosti u (naše) društvo. Usamljenost podrazumijeva subjektivni osjećaj samoće i odvojenosti od drugih koji proizlazi iz nezadovoljenih potreba za intimnošću, pripadanjem i ljubavi… što je često praćeno anksioznošću, nemirom te osjećajem praznine ili dosade.

Postoje razlike u načinu na koji muškarci i žene doživljavaju usamljenost s obzirom na to da su žene introspektivnije i lakše verbaliziraju svoje osjećaje, a muškarci nisu toliko skloni iznošenju svojih osjećaja i tako vjerojatno teže priznaju da su usamljeni. Također, kako ljudi stare i kreću se prema dobi za umirovljenje, tako doživljavaju različite gubitke (fizičkih, kognitivnih i funkcionalnih sposobnosti, ali i gubitak prijatelja i članova obitelji) koji mogu pridonijeti javljanju osjećaja usamljenosti. Osim toga, starenje i razvoj bolesti mogu spriječiti održavanje ili stjecanje novih socijalnih odnosa.

Kad nismo dovoljno socijalno uključeni i kad s nikim nemamo dublji (intiman) odnos, naša psiha počinje pobolijevati – pojavom raznih destruktivnih misli i ponašanja postepeno se pojačava osjećaj otuđenosti i/ili usamljenosti. Nedostatni kontakti s drugima stvaraju stres, narušavaju našu sliku o sebi, smanjuju kvalitetu života pa i zadovoljstvo istim.

„Usamljenost je bolna, zarazna i ubojita bolest.“
– Dr. Manfred Spitzer

Spomenuta izjava glasovitog njemačkog psihijatra je temeljena na znanstvenim istraživanjima koja su potvrdila te činjenice – usamljenost doista boli, prenosimo je jedni drugima i čest je uzrok smrti.

„Počinjem misliti da je ovaj svijet samo mjesto da naučimo
da trebamo jedni druge više nego što želimo priznati.”

– Richelle E. Goodrich

Ljudi su društvena bića i velik dio zdravlja ovisi o zadovoljenju upravo socijalnih potreba. Te relacijske potrebe osvještavamo tek kada nam nisu zadovoljene, a dok jesu zadovoljene osjećamo sigurnost u odnosu/ima. Važno je te potrebe zadovoljavati obostrano (kao što ja očekujem od druge osobe da zadovolji moje potrebe, tako i ja zadovoljavam njezine). Odnos u kojem se te potrebe prepoznaju i na njih se odgovara je ljekovit odnos, no u slučaju da nije tako, mogu se razviti vjerovanja poput:

  • Nitko me ne razumije
  • Nitko ne zna kako se osjećam
  • Nitko nije zainteresiran za mene
  • Nitko me ne voli
  • Nitko me ne želi slušati
  • Nikome ne mogu vjerovati

Možete li primijetiti da se u svakoj od tih rečenica ponavlja riječ nitko, nikome…?

Da drugi zaista znaju i razumiju kako se osjećamo, možda ne bi isto reagirali na nas i ponašali se prema nama… Također, moguće je da u okviru vlastite socijalne mreže nemamo osobu koja bi mogla ispuniti naše socijalne potrebe čak i da je svjesna svega što nam treba, no to ne znači da takva osoba ne postoji na ovom svijetu i da je nećemo imati priliku upoznati u budućnosti…

Činjenica je da postoje ljudi koji se osjećaju vrlo slično kao i mi – gotovo da nema čovjeka koji se nikad u životu nije osjetio usamljeno, napušteno, odbačeno, razočarano – sve su to normalna iskustva za ljude koja nas nečemu uče i jačaju.

Usamljenom čovjeku može biti veliki izazov napraviti prvi korak i potražiti prijateljstvo i/ili podršku od novih i nepoznatih ljudi. To zato što kroz usamljenost lako gubimo vjeru u sebe i javlja se tendencija da mislimo loše o sebi. No izuzetno je važno početi koračati i izvan svojih društvenih okvira kad zaista nemamo osobu od povjerenja uz sebe. Najbrže ćemo isplivati iz usamljenosti ako sami sebi pomognemo – prestanemo se sažalijevati i angažiramo se.

„Pomogni si sam i Bog će ti pomoći“
– Narodna mudrost

Mnogi istraživači su pokušali opisati i klasificirati raznovrsnosti suočavanja s usamljenošću. Prema Rokach (1997., prema Lacković-Grgin, Penezić i Sorić, 1998.), postoji 6 osnovnih skupina suočavanja s usamljenošću:

  1. Prihvaćanje i refleksija
    Realnim sagledavanjem situacije i vlastitih mogućnosti, lakše prihvaćamo vlastitu usamljenost. Važno je da ljudi postanu svjesni svojih strahova, želja i potreba.
  2. Samorazvoj i razumijevanje
    Uključivanje u različite organizirane seminare i tečajeve, ali i povjeravanje vlastitih osjećaja i pokušaj razumijevanja vlastitih misli te vođenje dnevnika, podrazumijeva dobar način osobnog razvoja i razumijevanja vlastitih problema.
  3. Povećana aktivnost
    Aktivna potraga za svakodnevnim odgovornostima kao i drugim grupnim aktivnostima, povećavaju socijalne kontakte. Usamljenost je često doživljena kao paralizirajuća bespomoćnost, no djelotvoran način suočavanja s time je povećanje aktivnosti, što povećava osjećaj osobne kontrole te omogućava prevladavanje prateće tuge i depresije.
  4. Mreža socijalne podrške
    Moguće je (ponovno) uspostavljanje socijalne mreže, povezivanje s drugima te korištenje njihove podrške u rješavanju usamljenosti i drugih životnih teškoća. Jačanje socijalne mreže i uspostavljanje novih bliskih odnosa, ističe se kao najdjelotvorniji način suočavanja s usamljenošću.
  5. Religija i vjera
    Kroz kontakte s religioznim grupama i prakticiranjem molitve, usamljena osoba može osjetiti snagu, unutarnji mir te osjećaj zajedništva i pripadanja, što također može biti dobar način prevladavanja osjećaja usamljenosti.
  6. Distanciranje i poricanje
    Distanciranje i poricanje je često povezano s ovisnošću o alkoholu, drogama, kao i drugim devijantnim ponašanjem. Ljudi se razlikuju s obzirom na spremnost da prepoznaju ili priznaju usamljenost. Strah od stigmatizacije može ih navesti da poriču svoju usamljenost kroz različita destruktivna i devijantna ponašanja.

Ovo zadnje zasigurno nije preporuka jer distanciranje i poricanje samo odgađa suočavanje s problemom i povećava ga. Puno bolja opcija je potražiti stručnu pomoć – postoje psihoterapeuti koji su tu da nas čuju, razumiju i podrže u željenoj promjeni. Takvim radom na sebi bolje ćemo razumjeti sebe i druge, otkriti svoju moć, resurse i potencijale koje samostalno teško osvještavamo. Briga o mentalnom zdravlju je sve zanimljivija, raširenija i važnija modernom društvu te se sve više provodi preventivno.

Uvijek vrijedi imati na umu da ipak postoje ljudi koji su spremni bezuvjetno dijeliti svoju ljubav, dobrotu i pomagati drugima pa moguće da će moći biti i tu za nas. Uključivanje u volonterske aktivnosti i humanitaran rad može nam dovesti u život nove radosti, nove kontakte, nove prilike… Pomažući drugima, zapravo možemo puno pomoći i samima sebi.

Ako ste usamljeni, slobodno se javite na mail info@krugovi.hr – Centar Krugovi ima razvijen kvalitetan sustav volontiranja, kao i uslugu savjetovanja i psihoterapije, a možda bi mogli isprobati i našu radionicu „Povezivalica“.

 

Napisala: Lidija Kramar, mag.soc.pol.

Literatura: Lacković-Grgin, K., Penezić, Z., Sorić, I. (1998). Struktura iskustva usamljenosti mjerene upitnikom A. Rokach: razvojnopsihološka perspektiva. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filozofije, psihologije, sociologije i pedagogije, 37(14), 33-52.

Fotografija preuzeta s: Unsplash

 

 

 

Podijelite s prijateljima