Klasifikacija poduzetništva

Termin „poduzetništvo“ koristi se više od dvije stotine godina. Mnogi su autori davali različite definicije, pokušavajući s različitih aspekata definirati ovaj pojam. Zbog različitosti mišljenja jedna jedinstvena definicija nije moguća, jer bi bila ili nedovoljno precizna ili preopširna. Definicija koja se često pojavljuje poduzetništvo tumači kao „sposobnost da se na osnovi kreativne čovjekove ekonomske djelatnosti i ograničenih proizvodnih čimbenika formira određena efikasna gospodarska djelatnost“ (Kolaković, 2006). U ekonomskoj teoriji poduzetništvo se najčešće definira kao ukupnost poduzetnikovih inovacijskih, organizacijskih, usmjeravajućih, upravljačkih i nadzornih sposobnosti.

Unatoč tome, treba naglasiti da je ova definicija samo jedna od mogućih jer je poduzetništvo gotovo nemoguće jednoznačno odrediti – ono je izazov koji predstavlja više od želje za uspjehom i inovativnosti, više od znanja i upornog rada, te više od novog proizvoda, tržišta i novog potrošača (Šuntić, 2011).

Poduzetništvo je proces stvaranja vrijednosti ujedinjavanjem jedinstvene kombinacije resursa u svrhu iskorištavanja prilike. Ono uključuje sve poduzetnikove djelatnosti usmjerene na ulaganja i kombinaciju potrebnih inputa, širenja na nova tržišta, stvaranje novih proizvoda, potrošača i tehnologija. Uz to, sve navedeno je vezano uz prijelomna vremena, uvjete neizvjesnosti, krize i promjene u okolini. Pojam poduzetništvo nalazi se u različitim djelatnostima, stoga ga možemo definirati i kao proces kreiranja neke nove vrijednosti. Pritom je potrebno uložiti vrijeme i napor, uzeti u obzir financijski, fizički i socijalni rizik te kao rezultat očekivati profit kao nagradu i osobno zadovoljstvo (Škrtić i Mikić, 2011). 2.1.

 

Klasifikacija poduzetništva

Mala i srednja poduzeća samostalne su gospodarske jedinice koje, u odnosu na velika poduzeća, otvaraju mnogo različitih radnih mjesta, potiču samoodgovorno djelovanje i samorazvoj ljudi. Motivacija i zadovoljstvo u radu u malom su poduzetništvu viši zbog samoodgovornosti i neposrednih osobnih kontakata. Sukladno tome, mala i srednja poduzeća potiču veću kvalitetu života svojih zaposlenika i potrošača. Subjekti malog gospodarstva su pravne i fizičke osobe koje samostalno i trajno obavljaju dopuštene djelatnosti zbog ostvarivanja dobiti, odnosno dohotka na tržištu.

Prema Škrtić i Mikić (2011) njih možemo podijeliti na: – mikro subjekte – pravne i fizičke osobe koje prosječno u godini imaju manje od 10 zaposlenih – male subjekte – pravne i fizičke osobe koje prosječno u godini imaju manje od 50 zaposlenih – srednje subjekte – pravne i fizičke osobe koje zapošljavaju u godini manje od 250 zaposlenih.

Obiteljska poduzeća čine znatan dio tradicionalnog poduzetništva, stoga se u teoriji i praksi često naglašava da upravo ona u najrazvijenijim zemljama svijeta stvaraju 50% BDP-a i zapošljavaju 60% svih zaposlenih. Udio obiteljskih poduzeća u ukupnom broju registriranih privatnih poduzeća u Europskoj uniji kreće se od 60 do čak 92% (u Italiji). Glavna prednost obiteljskih poduzeća je fleksibilnost bez koje se u današnjim uvjetima globalizacije ne može uspješno poslovati, a upravo bi ona mogla biti dobitna kombinacija i u vrijeme krize, tj. u vrijeme borbe za goli opstanak (Škrtić i Mikić, 2011). Obiteljska poduzeća mogu biti mala, srednja i velika. Njihova glavna karakteristika odnosi se na činjenicu da većinski udio takvog poduzeća kontroliraju članovi jedne obitelji, s time da njih najmanje dvoje mora aktivno sudjelovati u poslovanju. Neka od najpoznatijih velikih obiteljskih poduzeća su LG, Fiat, BMW, Henkel, Porsche, Wal-Mart, Ford i Barilla, a na listi od 500 najbogatijih poduzeća, čak 35% njih su obiteljska. B

Budući da se svaki uspješan posao tijekom vremena razvija i vrlo često prerasta mogućnosti jedne obitelji, Škrtić i Mikić (2011) navode tri osnovna tipa obiteljskih poduzeća:

– aktivna obiteljska poduzeća – karakterizira ih osobni nadzor poslovanja od strane članova obitelji. Vlasništvo poduzeća je u rukama članova obitelji koji su uključeni u proces poslovanja i zaposleni u poduzeću. Takva poduzeća mogu zapošljavati i radnike koji nisu članovi obitelji.

– obiteljska poduzeća s odsutnošću vlasnika – poduzeća koja su u vlasništvu i pod kontrolom članova obitelji koji nisu zaposleni u poduzeću i ne upravljaju poslovanjem. Poslovanje vode osobe koje nisu članovi obitelji, a u ime i za račun obitelji.

– latentna obiteljska poduzeća – u navedenim poduzećima samo je jedan član obitelji – najčešće vlasnik ili zakonski nasljednik – uključen u proces poslovanja ili vođenja poduzeća, u pravilu kao vlasnik ili predsjednik poduzeća. Svi ostali članovi obitelji u tom trenutku nisu uključeni u poslovanje obiteljskog poduzeća, ali mogu se u njega uključiti u budućnosti

 

tekst preuzet u potpunosti  iz diplomskog rada: Martin Gepert: Društveno poduzetništvo i poduzetnički plan na primjeru proizvodnje aronije: Međimursko veleučilište u Čakovcu 2017. godina

Fotografija: Unsplash