Koliko brige je previše brige?

Strah i tjeskoba (anksioznost) normalne su emocije koje svi doživljavamo. Korisne su jer nam pomažu bolje se nositi s opasnim i stresnim situacijama. Međutim, kada osoba počne redovito osjećati nesrazmjernu razinu tjeskobe, to može prerasti u psihološki poremećaj. Ključni način razlikovanja “normalne” od “patološke” anksioznosti je u izraženosti iste. Dok se zdrava anksioznost javlja gotovo svakodnevno, ona patološka javlja se izvan ili mimo opasnosti te je karakteristična za gotovo sve psihopatološke poremećaje².

Još od najranijih dana čovječanstva, različite opasnosti, poput bijega od grabežljivaca ili borba s njima, aktivirale su  tkzv. alarme u tijelu koji su omogućavali izbjegavanje opasnosti³. Ti alarmi postaju primjetni u obliku povišenih otkucaja srca, znojenja i povećane osjetljivosti na okolinu pojačavajući time anksiozne misli i stvarajući tako tkzv. spiralu panike. Za ljude današnjice bježanje od većih životinja i neposredna opasnost postale su manje važne nego što su bile za naše pretke prije nekoliko stotina godina. Razlog tome je što smo evolucijski postali spremniji na stres kakav u okolini više ne postoji. Čovjeka danas muče brige koje se tiču posla, novca, obiteljskog života, škole, zdravlja i drugih krucijalnih pitanja koja okupiraju njegovu pažnju.

Smatra se kako blaga ili normalna anksioznost postaje patološka kada iskrivljeno mišljenje, fiziološki simptomi, stres i izbjegavanje podražaja počnu stvarati poteškoće u svakodnevnom životu. Iako su anksioznost i zabrinutost zajedničke mnogim poremećajima, kod anksioznih poremećaja, anksioznost dominira kliničkom slikom². Prema kriterijama DSM- a (tkzv. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) da bi se osobi dijagnosticirala anksioznost, ona mora pokazivati “nerealnu ili pretjeranu tjeskobu i zabrinutost (zabrinuto iščekivanje) zbog dviju ili više životnih okolnosti“³.

Postavlja se pitanje što razlikuje one koji se pretjerano brinu od onih koji to ne čine, s obzirom na identične okolnosti?

Prema kognitivnim modelima, anksiozni poremećaji rezultat su kognitivnih pristranosti o prirodi i ishodu socijalnih situacija¹.  Jedno od objašnjenja je da se pojedinci mogu razlikovati u svojoj osjetljivosti na podražaje koje dobivaju iz okoline, pri čemu je kod onih anskioznih interpretacija dvosmislenih informacija uvijek u smjeru opasnosti. Tako će osobe s dijagnosticiranom anksioznošću svako brže lupanje srca protumačiti katastrofičnim i očekivati najgori mogući ishod poput gubljenja razuma ili ludila². Ovi emocionalni naleti (alarmi) uzrokuju da ranjive osobe na vlastite osjećaje i tjelesne reakcije gledaju van njihove kontrole. Tako primjerice oni pojedinci s izraženom aksioznošću od socijalnih situacija dijelom izbjegavaju iste jer predviđaju nedostatak unutarnje kontrole nad svojim emocionalnim odgovorom kada su izloženi socijalnoj prijetnji. Ovaj nalaz u skladu je s ranijim studijama koje sugeriraju da je percepcija emocionalne kontrole u središtu poremećaja raspoloženja i anksioznosti (npr. Alloy, Abramson i Viscusi, 1981; Rotter, 1990) te da je nedostatak percipirane kontrole povezan je sa subjektivnim, bihevioralnim i fiziološkim poremećajima (npr. Glass i Singer, 1970; Sanderson, Rapee i Barlow, 1989)¹.

Dakle, i unutarnji i vanjski znakovi mogu biti predmet interpretativne pristranosti, što može dovesti do različitih vrsta zabrinutosti ili različitih vrsta anksioznih poremećaja. Treća mogućnost je da nametljive misli o averzivnim ishodima odražavaju razlike u načinu na koji se informacije o opasnosti pohranjuju u dugoročno pamćenje. Prema  Eysencku (1985.) osobe s visokom tjeskobom mogu u dugoročnom pamćenju imati usko organizirane skupine informacija povezane s brigom, koje su odgovorne za nametljivu, ponavljajuću i nekontroliranu prirodu pretjerane brige³.

Kada normalna anksioznost prerasta u patološku ili neadaptivnu?

Iako niz različitih dijagnoza čine anksiozni poremećaji, simptomi generaliziranog anksioznog poremećaja (tkzv. GAP) uključuju sljedeće:

• nemir i osjećaj da ste “na rubu”
• nekontrolirani osjećaji zabrinutosti
• povećana razdražljivost
• poteškoće s koncentracijom
• poteškoće sa spavanjem, poput nesanice²

Važno je imati na umu kako se svi ovi simptomi javljaju i u svakodnevnom životu, međutim ljudi s anksioznim poremećajem doživljavat će ih na trajnoj ili ekstremnoj razini koja remeti svakodnevni život. Ukoliko su Vaše brige, strahovi ili napadi tjeskobe postali toliko veliki da uzrokuju brojne poteškoće ili remete vašu dnevnu rutinu, važno je potražiti stručnu pomoć.

Jeste li znali?

• anksiozni poremećaji najčešći su oblik psihičkih poremećaja (oko 8% pučanstva pati od nekog oblika anskioznog poremećaja)
• samo četvrtina oboljelih prima pomoć jer se anskioznost obično ne prepoznaje kao problem
• ljudi s anksioznim poremećajem imaju tri do pet puta veću vjerojatnost da će otići liječniku i šest puta veću vjerojatnost da će biti hospitalizirani zbog psihijatrijskih poremećaja od onih koji ne pate od anksioznih poremećaja
• anksiozni poremećaji razvijaju se iz složenog skupa čimbenika rizika, uključujući genetiku, kemiju mozga, osobnost i životne događaje

 

Napisala: Sabrina Krasnić

Literatura:

1. Hofmann, S. G. (2005). Perception of control over anxiety mediates the relation between catastrophic thinking and social anxiety in social phobia. Behaviour Research and Therapy, 43(7), 885-895.
2. Kring, A. M., Davison, G. C., Neale, J. M., & Johnson, S. L. (2007). Abnormal psychology. John Wiley & Sons Inc.
3. Mathews, A. (1990). Why worry? The cognitive function of anxiety. Behaviour research and therapy, 28(6), 455-468

Slika: Unsplash