Logoterapija – liječenje smislom

Kada je poznati neurolog i psihijatar Viktor Frankl 1944. godine deportiran u zloglasni koncentracijski logor Auschwitz, zasigurno nije očekivao kako će mu iskustvo neopisive patnje koju će proživjeti u idućih godinu dana postati kamen temeljac za razvijanje psihoterapijskog pravca logoterapija, nazvanog još i treća bečka škola. Nakon završetka rata Frankl izdaje knjigu pod naslovom Čovjekovo traganje za smislom (Zašto se niste ubili ?) u kojoj donosi brutalno svjedočanstvo strahota koje su on i ostali „logoraši“ proživjeli u logoru. No, pored subjektivnog doživljaja iskustva u logoru, Frankl u svojem djelu proživljenu patnju sagledava i objektivnim očima znanstvenika i psihijatra pri čemu je glavno pitanje koje ga okupira: „da li patnja proživljena u logoru uopće može imati smisla ?“.

Upravo pojmovi smisla i patnje predstavljaju glavne elemente njegove logoterapije, koju se još naziva i liječenje smislom. Logoterapija drži kako čovjek, uz tjelesnu i psihičku, posjeduje još i duhovnu dimenziju kroz koju nastoji pronaći konkretni smisao vlastitoj egzistenciji. Frankl je smatrao kako je pronalazak smisla egzistencije potraga koja sa sobom uvijek nosi određenu dozu poželjne napetosti i koja stoji u uskom odnosu s čovjekovim mentalnim zdravljem. Naime, Frankl je još 40-ih godina na temelju tada dostupnih istraživanja i statistika detektirao veliki problem koji se rapidno počeo pojavljivati početkom 20. stoljeća. To je problem osjećaja besmisla koji zahvaća modernog čovjeka – problem koji je on nazvao egzistencijalni vakum.

Središnji zahtjev logoterapije jest pružanje odgovora i otpora egzistencijalnom vakumu i to na način da probudi svijest o vlastitoj odgovornosti svakoga pojedinca – kako prema svijetu, tako i prema samome sebi. Logoterapija potencijalni smisao, koji je uvijek vezan uz konkretnu osobu, određenu situaciju i životnu fazu, pronalazi u tri temeljna područja naših djelovanja: 1) ostvarivanjem nekog djela ili provođenjem nekog čina; 2) doživljavanjem nečega ili upoznavanjem nekoga; 3) stajalištem kojeg zauzimamo prema određenoj patnji. Prva točka se odnosi na ostvarenje pojedinca na profesionalnom planu (pronaći zanimanje i raditi posao koji me uistinu ispunjava). Druga se točka ostvaruje na planu ljubavi prema Drugome, kroz koju smo u stanju nadići vlastito Ja. Treća točka je možda i ona najproblematičnija jer od nas zahtijeva da u situaciji patnje – izvoru osjećaja besmisla, nezadovoljstva i frustracije – pronađemo smisao. No, upravo situacija patnje predstavlja povlašteno mjesto u kojoj pojedinac ima mogućnost osobnu tragediju pretvoriti u vlastito postignuće. Promijeniti stajalište prema nečemu što doživljamo kao neizbježnu tragičnu sudbinu svakako je najteži zadatak od svih, ali upravo promjenom vlastite paradigme otvaramo prozor smislu u situaciji patnje. Za Frankla osobno, to je bilo pomaganje drugim zatvorenicima u logoru kroz koje je osjetio kako njegov život ima smisla, i to na najgorem mjestu u najgoroj točki u ljudskoj povijesti. On je kroz vlastito iskustvo spoznao kako je smisao života bezuvjetan upravo zato jer je u stanju potencirati smisao naizgled besmislene patnje.

Kolektivna neuroza 21. stoljeća svakako je osjećaj besmisla koju pojedinac osjeća, a koji se drugim riječima može nazvati i duhovnim stanjem nihilizma. Više ne postoji jedinstvena tradicija koja bi nas mogla usmjeriti na određeni put i dati nam odgovor na pitanja koja nas muče. Upravo iz takve situacije proizlazi temeljni zahtjev za odgovornošću svakog pojedinca. Taj se zahtjev sastoji u radikalnoj odluci pojedinca za osmišljavanje vlastite egzistencije u kontrastu prema rastućem besmislu koji nas potencijalno može obuzeti u svakom periodu naših života. A što se tiče životnih patnji – preostaje nam samo da ih životnim primjerom postanemo dostojni u svakome trenutku, koliko god to bilo teško.

 

Napisao: Martin Svilanović , mag. theol.

Fotografija: Unsplash