Motivacija kao pokretačka sila ljudskih aktivnosti

Svatko od nas raspolaže obilnim internalnim popisom aktivnosti u kojima pronalazi užitak, sreću, zanos, ispunjenje i slične ugodne osjećaje. Također, pojedinci takve aktivnosti iniciraju samostalno te redovito kroz njih pokazuju svoje kreativno stvaralaštvo i ustrajnost. Još jedno od obilježja takvih aktivnosti je velika količina uloženog slobodnog vremena i interesa. Upravo takva vrsta motivacije, koja za nas predstavlja želju da se bavimo nekom aktivnošću te u njoj uživamo bez vanjskih poticaja kao što su nagrade, naziva se intrinzičnom motivacijom.

S druge strane, vrlo lako možemo nabrojiti neke aktivnosti koje teško započinjemo i vjerojatno teže privodimo kraju. U njima ne pronalazimo sebe niti se zabavljamo i uživamo, no ipak ih činimo. Razlog upuštanja u takve osobno nezanimljive i neprivlačne aktivnosti su vrlo često privlačne posljedice ili ograničenja koja su nam nametnuta izvana. Odnosno, mi se upuštamo u osobno nepoželjne aktivnosti jer nam je ponuđena nagrada ili neki drugi oblik vanjskih/okolinskih poticaja. Ponekad to također činimo zbog toga što smo pod pritiskom ili nam je izvršavanje te aktivnosti važan preduvjet ili uvjet za ono što želimo postići. Takva vrsta motivacije poznata je pod nazivom ekstrinzična motivacija.

Štoviše, proučavanje motivacije je toliko zanimljivo i dalekosežno područje da se ono proteže još od spekuliranja starih Grka – Sokrata, Platona i Aristotela prema kojima različiti aspekti duše motiviraju različit spektar ponašanja; od nastojanja zadovoljenja primitivnih tjelesnih potreba, pa sve do potreba najviše razine koje uključuju razne intelektualne aktivnosti kao što su razmišljanje, ideje i izbor (Reeve, 2010).

Međutim, kako bi se ekstrinzična motivacija uopće pojavila, na raspolaganju nam stoje brojne okolinske mogućnosti kreiranja poželjnosti određenog ponašanja.

Prva mogućnost obuhvaća poticaje i posljedice. Prvenstveno, ljudi teže ponašanjima koja za njih rezultiraju pozitivnim ishodima, a izbjegavaju ponašanja koja su popraćena negativnim posljedicama. Poticaji djeluju tako da povećavaju ili smanjuju vjerojatnost upuštanja u neko ponašanje te mu prethode. Nasuprot tome, posljedice se pojavljuju nakon iskazanog ponašanja te one utječu na povećanje ili smanjenje ustrajnosti u tom ponašanju (Reeve, 2010). Dakle, ako znamo da ćemo za određenu aktivnost biti plaćeni, šanse su veće da ćemo se u nju upuštati i da će naša ustrajnost biti veća. No, ako znamo da ćemo za određeno ponašanje biti posramljeni, nećemo ustrajati u njemu i male su šanse da ćemo ga započeti.

No, postoje dvije vrste vanjskih poticaja poznatih kao pozitivni i negativni potkrepljivači. Pod pozitivnim potkrepljivačima podrazumijevamo sve one vanjske podražaje koji bi povećali vjerojatnost i učestalost ponašanja, a pod negativnim potkrepljivačima podrazumijevamo sve one podražaje kojih se želimo riješiti jer su za nas nepoželjni (Reeve, 2010). Sukladno tome, bit ćemo skloniji riješiti zadaću ako ćemo za to dobiti pohvalu, no isto tako to ćemo raditi i kako bismo izbjegli neugodno opominjanje od strane učitelja ili roditelja zbog neizvršavanja zadatka.

Jedna od posljedica ponašanja koja se sve više istražuje je kazna. Pod kaznom podrazumijevamo također dvije vrste, a svima je cilj suzbiti nepoželjno ponašanje i njegovo ponavljanje (Reeve, 2010). Dakle, kaznu možemo zadati tako da je neko ponašanje popraćeno negativnim posljedicama (npr. vikat ćemo na dijete ako je bilo nepristojno) ili ćemo odabrati alternativu; uklanjanje podražaja koji uobičajeno izaziva ugodne emocije (npr. djetetu ćemo ukinuti gledanje televizije). No, važno je upozoriti kako primjena kazni zapravo u većini slučajeva nije učinkovita. Iako je to jedna od najbržih i najučestalijih metoda, ona predstavlja loš primjer pokušaja obuzdavanja neželjenih ponašanja, narušava odnos dviju osoba i izaziva vrlo neugodne osjećaje i frustraciju (Reeve, 2010). Stoga, kaznu je efikasnije zamijeniti razgovorom i objašnjenjem, zatim kompromisom, poticajima, pohvalama kada se poželjno ponašanje pojavi i slično.

No, ne treba pretjerivati u nagradama i ostalim okolinskim poticajima, prvenstveno ako je prisutna intrinzična motivacija. Naime, redovito se događa kako se prvotno intrinzična motivacija, koja je nadaleko korisnija i produktivnija, zamijeni ekstrinzičnom. U tom slučaju pojavljuje se efekt suvišnog opravdanja – počinje se pridavati veća važnost ekstrinzičnim, vanjskim uzrocima ponašanja, dok se početni intrinzični interes za aktivnost gubi i podcjenjuje (Aronson i sur., 2005).

U svrhu izbjegavanja spomenute negativne nuspojave vanjskih pokretača motivacije, završit ćemo kratkim sažetkom mogućnosti poticanja i očuvanja interesa za aktivnosti prema Aronsonu i sur. (2005) te Reeveu (2010).

1. Ako intrinzična motivacija ne postoji, nagrade i ostali oblici vanjskih poticaja su opravdani i neće dovesti do gubitka interesa jer on na početku nije niti postojao.
2. Preporučuje se korištenje nagrada ovisnih o učinku, a ne o zadatku. Dakle, to su nagrade koje će ovisiti o tome koliko je osoba bila efikasna u izvršavanju zadatka (tada je potrebno oprezno izabrati povratne informacije o učinku zbog mogućnosti pojave anksioznosti), a izbjegavaju se one nagrade koje se dodjele samo zato što se zadatku pristupilo.
3. Uvijek je poželjno podsjetiti ljude na intrinzične razloge zbog kojih se bave određenom aktivnosti, uz korištenje nagrada. Tada su šanse veće da neće doći do podcjenjivanja vrijednosti te aktivnosti i osobnog interesa za nju.
4. Preporučuje se korištenje neočekivanih nagrada kada je to moguće kako ne bi postojao utjecaj smanjenja intrinzične motivacije.
5. Poželjno je umjesto materijalnih nagrada koristiti neopipljive (verbalne, simboličke, apstraktne) nagrade kao što su pohvala jer je tada također manja šansa da će se intrinzična motivacija smanjiti.
   

Izvori:

Aronson, E., Wilson, T. D. i Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Mate.

Reeve, J. (2010).  Razumijevanje motivacije i emocija. Naklada Slap.

Napisala: Tihana Poslon

Fotografije preuzete s: Unsplash