Možeš sve sam, ali zašto bi morao?

Budi jak, budi samostalan, bori se sam za sebe, uzdaj se samo u se i u svoje kljuse. Ništa ti u životu neće pasti s neba, moraš se sam potruditi. Ovakve i slične lekcije naglašavaju ono što doista i jest istina – svatko se prvenstveno mora brinuti o sebi, sam poduzimati bitne korake ako želi promijeniti svoj život. Neki su ljudi više od drugih navikli na to da moraju sve sami, da nema nikakvih nagrada, poticaja, ne traže sažaljenje, pomoć, oni su uvijek tu za druge, ali nikad ne traže od drugih da budu tu za njih. Stoički podnose sve životne udarce i padove, nikad se ne žale i čini se da su potpuno nepobjedivi i neranjivi. Oni su stijene koje nose i za sebe i za druge, strpljivo guraju prema naprijed, makar nekad i puževim korakom. Podrazumijeva im se da će uskočiti drugima kad god oni to zatraže, ali sami se boje i osjećaju sram pri pomisli na to da priznaju vlastite slabosti i strahove, izvana su uvijek jaki i nesalomljivi. Drugi ih tada počnu uzimati zdravo za gotovo jer je tijekom današnjeg užurbanog načina života teško potpuno i jasno osjetiti druge, „pročitati im misli“ i znati da nas trebaju bez da nas njihovo ponašanje ili riječi navode na taj zaključak.

Takve su često požrtvovne majke, očevi koji naporno rade kako bi svojoj djeci omogućili kvalitetan život, djeca iz siromašnijih obitelji koja su u djetinjstvu navikla na to da im ništa nije servirano na pladnju pa se tako kreću kroz cijeli svoj život, žene koje žele odbaciti sliku slabijeg spola i navlače neprobojan oklop kako bi se izborile za sebe u „muškom svijetu“, muškarci kojima se odmalena govori da ne smiju plakati jer je to za slabiće i djevojčice. Svi oni znaju da drugi zaslužuju pomoć i podršku i nesebično ju dijele, ali jako se teško odluče primiti ju, nisu navikli na to i boje se pokazati svoju „slabiju“ stranu.

Ono što je iznimno važno znati jest da to nije slabija strana, da su emocije, strahovi i osjećaj nemoći potpuno normalni i ljudski. Pohvalno je biti snažan, sposoban i samostalan, ali ako se svojski trudimo to biti svake minute i sekunde našeg dana i života, postaje jako naporno i opterećujuće. Naravno da možemo sve sami, ali zašto bismo morali? Ponekad je nužno osloniti se na nečije rame, otpustiti teret koji čvrsto pritišćemo o svoja prsa i zamoliti nekoga za pomoć. To nije ni slabost ni sramota – nužno je za naše psihofizičko zdravlje i balansiran život. Sve što nesebično dajemo drugima, važno je u jednakoj mjeri naučiti i primiti. I najjača stijena nakosit će se prilikom snažnih udara vjetra, potresa ili oluja.

Možemo si sami kupiti cvijeće, razgovarati sami sa sobom, držati sami sebe za ruku, ali zašto bismo morali? Nametanje potpune neovisnosti o drugima i forsiranje stalne snage i neosjetljivosti jednako je štetno kao i potpuna ovisnost o drugome i pasivnost. Naš je karakter samo naš i naše sposobnosti ne oblikuju drugi, ali ne smijemo biti ni pusti otoci puni skrivenog blaga koje će drugi grabiti dok naše obale troše i udaraju hladni i nemilosrdni valovi.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Pixabay