Na putu prema samopouzdanju

Manjak ili potpuni nedostatak samopouzdanja česta je boljka današnjih mladih, ali ni stariji joj ne odolijevaju. Veliki strah i nesigurnost pozitivnu i poticajnu tremu koja samo dokazuje da nam je stalo pretvaraju u zagušljivu bujicu negativnih emocija i u takvoj strepnji više nema ničeg pozitivnog.

Ako smo se dugo pripremali za neku prezentaciju, izlaganje ili govor, uložili sav svoj trud, talent i ljubav prema tome, loša će slika koju imamo sami o sebi pokvariti trenutak u kojemu bismo trebali biti glavne zvijezde, protagonisti koji samouvjereno prezentiraju svoj rad. Umjesto kao protagonist, osjećat ćemo se kao promatrač koji stoji izvan svojega tijela i samo jedva čeka da sve završi i sakrije se. Možda će, ako smo dobri glumci, to izlaganje drugima i izgledati dobro i uvjerljivo, možda ćemo dobiti i pohvale, pljesak, čak i divljenje, ali injekcija tuđe pozitivne povratne informacije nije dugotrajno rješenje ako u nju ne vjerujemo zapravo. Nije dovoljno da se drugi pouzdaju u nas i govore nam da smo dobri u nečemu, na kraće staze će nas to malo podići i zamaskirati nelagodu, sram i strah koji osjećamo, djelovat će kao tableta protiv bolova, ali ne i kao trajna i učinkovita terapija.

Samopouzdanje je, kao što sama riječ jasno kaže, pouzdanje u samoga sebe, vjera u samoga sebe i svoje sposobnosti. U svoju bismo dnevnu rutinu trebali uvesti komplimentiranje sebe samih, čak i pisanje na papir svih dobrih djela, uspješno izvršenih zadataka, svih malih i malo većih svakodnevnih pobjeda. Možda djeluje neobično, čak i sebično ili egoistično, ali jedino se na taj način može polako graditi samopouzdanje. I nije to nimalo egoistično, ako možemo pohvaliti druge, zašto ne bismo i sebe? Zašto ne bismo sami sebi čestitali na nečemu što smo odradili dobro ili čak izvrsno, zašto ne bismo barem pokušali sebe sagledati iz perspektive drugih. Primjerice, ako nam netko kaže da smo izvrsni u pisanju, zašto ne bismo pokušali prihvatiti taj kompliment kao istinitu činjenicu? I da, postoji razlika između lažne ili pristojne skromnosti i toga da pokušavamo umanjiti ili negirati svaku pohvalu koja nam se uputi. Neka osoba nas vidi kao odličnog pisca, pokušajmo onda i sami vidjeti to što vidi i ta osoba. Naravno, teško je jer drugi o nama znaju samo ono površinsko. Neki vide pliće, neki dublje, ali i dalje je to samo površina, našu kompletnu karakternu sliku, unutarnje reakcije i najdublje misli i strahove znamo jedino mi sami.

No ponekad je nužno odmaknuti se od vlastite dubine i spoznaja koje nas koče, muče i sputavaju i pokušati se usredotočiti na površinu, na ono što vide i drugi. Ne svaki kompliment odbaciti dubinskim sumnjama, pomisliti da nas netko ironijski ismijava, da nas pokušava utješiti lažnim pohvalama ili misliti da možda nešto treba od nas pa nam zato upućuje lijepe riječi, nego razmisliti na koji način mi vidimo tu osobu. Mislimo li da je dobra u plesu, slikanju ili fotografiji jer smo vidjeli njezine radove ili nastupe i znamo da to nije samo naš dojam, nego istinita činjenica? I ako mi znamo da je ta osoba dobar plesač, zašto ne bi i ona znala i iskreno smatrala da smo mi dobar pisac? Ponekad je potrebno odmaknuti se od vlastite dubine i usredotočiti se na površinu, na sve ono dobro i pozitivno što drugi vide kod nas i znaju o nama, a mi to negiramo jer nas razdiru vlastite unutarnje nesigurnosti, strahovi i previranja.

Pokušajmo prihvatiti činjenicu da smo dobri u nečemu na jednak način na koji prihvaćamo činjenice koje čujemo na vijestima ili činjenice koje znamo o drugim ljudima – kao jednostavnu i nedvosmislenu istinu. Prije bilo kakvog javnog izlaganja ili prezentiranja nekog našeg rada možemo si probati reći „znam da sam dobar/dobra u ovome i sad ću to pokazati i drugima“. U većini slučajeva drugi ionako već znaju da smo dobri pa hajdemo onda i mi pokušati steći to istinito i činjenično znanje.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Unsplash