Najbolji savjet kojeg sam ikad dobila

,,Ne, ne, u redu je. Nije bitno, stvarno.”

,,Luna, molim te ispričaj mi zašto to misliš. Zašto se smatraš krivom za te situacije?”

Podignula sam pogled i pogledala ju ravno u oči. Sjedila je pored mene i nešto u njenom tonu ulijevalo mi je sigurnost. Nije ni bila moja psihologica, pozvali su je na odjel ortopedije jer sam bila prehisterična. Ali ipak, posvetila mi je toliko pažnje kao da sam jedina osoba u toj prokletoj bolnici.

,,Pa stvar je u tome…” udahnem i razmislim nekoliko sekundi kako se izraziti ,,stvar je u tome što previše osjećam, sitnice su za mene samoubojstvo i time sam teret ljudima. I znam da je to mana i svjesna sam da trebam poraditi na tome, ali sve osjećam toliko intenzivno i time udaljavam ljude od sebe, jer pretjerujem. Uvijek. Ljudima je teško sa mnom i stvarno mi je žao radi toga. Ali, iza svega toga stoji dobra namjera. Pretjerujem oko sitnica jer ljude oko sebe zaista volim i želim da sve teče glatko. No, shvaćam da sam im teret i mrzim se zbog toga. Razumijete?“

Izgovorila sam sve to u jednom dahu. Bila je to stvar koja me mučila čitav život; burne reakcije, shvaćanje svega osobno, uništavanje odnosa radi sitnica. Nebrojeno ljudi me je napustilo radi toga i krivila sam sebe, sve do toga dana.

”Što točno time želiš reći? Da si ti kriva što si ostala povrijeđena, a nisu oni krivi što su te povrijedili?“

Ostala sam bez riječi na trenutak. ,,Nisam nikada razmišljala na taj način.” To je bila istina.

,,Luna, slušaj me. Tvoje emocije su tvoje, dio su tebe i čine te osobom koja jesi. Nemoj se nikada, ali nikada ispričavati za svoje emocije, nisi kriva za to i dovoljno si objasnila da ih ni ne želiš. Ali prigrli ih, i makni svaku osobu iz života koja se ne može nositi s njima. Sve što osjećaš je validno. Svaka sitnica koja te vodi to rasula je validna. Svaka tvoja emocija je validna, nemoj se nikada ispričavati za njih.”

Odjednom su mi se raščistili sivi oblaci u glavi. Svaka situacija, svaka osoba, svaka nezgoda prouzrokovana mojim ispadima- više nisam bila zločinac, prvi put u životu. Barem sebi, a to je jedino i bitno.

Prošlo je šest godina od tog razgovora i promijenilo mi je cjelokupan pogled na moje međuljudske odnose. Moje emocije su validne i i koliko god teške, nepodnošljive ili frustrirajuće bile; imam ih svako pravo osjećati i iskazati.

Posjećivala me svaki dan dok sam se oporavljala od operacije i provjeravala kako sam, iako joj to nije bio posao. Mislim da ću joj do kraja života biti zahvalna na najboljem savjetu kojeg sam ikad dobila.

Posjetila me pri izlasku iz bolnice. ,,Težak si karakter, ali si razumna cura. Želim ti brz oporavak i život sa što manje boli. Znaš ljetujem u tvome gradu, i koliko god si simpatična, nadam se da se nećemo sresti.” Bio je to prvi put da sam ju vidjela kako se smije. Uzvratila sam osmijehom i jednostavno odgovorila ”Razumijem”.

Kimnula mi je glavom i izašla iz sobe. Da nisam bila primorana otići na operaciju, vjerojatno bih i dalje okrivljavala sebe kada bi mi zabili nož u leđa. I onda se još brinula je li nož oštećen.

Zaista u svakoj nepogodi postoji slamka spasa.

Autorica: Luna Ban

Izvor ilustracije: pinterest.com