Razvod pogađa sve uključene no, djeca su u cijelom tom procesu posebno ranjiva, između ostalog i zato što se nešto loše događa između najvažnijih dvoje ljudi (roditelja) u njihovu životu, a oni malo toga mogu učiniti po tom pitanju.  

Iako je u razdoblju prije, tijekom i poslije razvoda vrlo zahtjevno zadržati prijateljski ili barem korektan odnos s bivšim partnerom, u interesu djeteta je da to pokušamo ostvariti.
U nastavku teksta navest ćemo najvažnije smjernice za razgovor i ponašanje s djetetom nakon razvoda.

RAZGOVOR O RAZVODU

S djetetom je važno razgovarati o razvodu na način prilagođen njegovo dobi i mogućnostima razumijevanja. Pri tome je važno dati djetetu do znanja da ono ni na koji način nije doprinijelo razvodu nego da je to stvar između dvoje odraslih ljudi – njegovih roditelja. Razgovor bi trebao biti jednostavan, bez suvišnih informacija koje dijete teško može (i ne treba) razumjeti.
Također je važno uvjeriti dijete da ga oba roditelja i dalje vole i da će se brinuti za njega. S djetetom ne treba dijeliti informacije koje nisu primjerene ili nužne. To su nepotrebni tereti i emocionalna odgovornost koju oni ne bi trebali nositi i koja može rezultirati pogoršanjem ponašanja, stresom,  tjeskobom.

Roditelji trebaju poticati razgovor s djetetom i dijeljenje osjećaja, bez (pr)osuđivanja, posebno druge strane (drugog roditelja). Važno je dijete saslušati, biti uz njega i pružiti mu podršku (nekad samo zagrljaj i suosjećanje). Često je važnije obratiti pozornost na ono što se krije iza riječi (osjećaje), umjesto na sam sadržaj (npr. ako nam dijete kaže da se nije lijepo provelo kod drugog roditelja umjesto da komentiramo tu informaciju možemo pitati dijete kako se osjeća u vezi toga i iskazati suosjećanje riječima „žao mi je“, „razumijem da ti je teško“ i sl.). Važno je izbjegavati zauzimanje strana. Takvim ponašanjem ohrabrujemo dijete da izrazi ono što osjeća, bez straha da će time nekoga povrijediti, uznemiriti ili sl. Dijete ne bismo smjeli ispitivati o drugom roditelju, o tome kako provode vrijeme, s kime, ima li u njegovu /njezinu životu novi partner/ica i sl. Ono će samo reći koliko želi. Pitanja poput ovih stavljaju dijete u nezavidan i emocionalno štetan položaj.  

DONOŠENJE ODLUKA

Odluke bismo trebali donositi razumno, u interesu djeteta i nas samih, neopterećeni osjećajima koje gajimo prema bivšem partneru. Odluke o djetetu s ciljem povrjeđivanja drugog roditelja povrjeđujuće su prvenstveno za dijete i potiču razvoj povrijeđenosti, frustracije, razočaranja, krivnje. Također narušavaju odnos s djetetom koje s vremenom uviđa što roditelj radi.

ODGOJ

Djeci je, posebno nakon razvoda, potreban osjećaj sigurnosti koji se postiže strukturom (rutinama) i dosljednošću u odgoju. Razvedeni roditelji nerijetko postanu popustljivi iz sažaljenja koje osjećaju prema djetetu, osjećaja krivnje zbog proživljene situacije razvoda ili sličnog. Upravo tada je važno ustrajati u jasnoći, dosljednosti, strukturi koliko god bilo teško (iznimno je teško kad druga strana prakticira drugačiji odgojni stil i ne želi se uskladiti). Obitelj bi morala imati neka pravila i svatko u njoj svoje granice. Popuštanje, bilo zbog osjećaja krivnje ili sažaljenja prema djetetu nije poželjno niti korisno. Dapače, u djetetu stvara dodatnu konfuziju, nesigurnost, brigu i ljutnju. Dosljednost i ograničenja djetetu pomažu da se osjeća sigurnije.

NEPRIHVATLJIVA PONAŠANJA

Neprihvatljiva ponašanja ne smijemo prihvaćati i preko njih olako prelaziti. Dijete treba naučiti prihvatiti posljedice svog ponašanja. Pri tome je važno osuditi ponašanje, a ne osobu djeteta (npr. ako dijete ne pospremi svoju sobu nećemo mu reći „Ti si lijen.“ nego „Nisi pospremio sobu kako smo se dogovorili. Molim te da mi kažeš zašto to nisi učinio i kad misliš. Svi moramo pospremati za sobom. Molim te, učini to pa onda možemo razgovarati.“  

IZRAŽAVANJE OSJEĆAJA

Naš osjećajni dio posebno je osjetljiv u vrijeme prije, tijekom i nakon razvoda. Važno je da izražavamo svoje osjećaje, da ih prepoznajemo i naučimo upravljati njima. Pri tom treba voditi računa da su svi osjećaji legitimni i da ih ne treba shvaćati osobno (koliko god da to zna biti teško) kao i da iskazane osjećaje ne bismo smjeli koristiti kao oružje protiv djeteta ili protiv drugog roditelja (ili za zauzimanje stava žrtve).  
Potiskivanje, susprezanje, ignoriranje ili zabranjivanje osjećaja može dovesti do ozbiljnih poteškoća s mentalnim zdravljem. Zapamtite, primjer je važniji od riječi – ono što čine roditelji najvjerojatnije će činiti i djeca.

SURADNJA S BIVŠIM PARTNEROM

Surađujući ili barem korektan odnos s bivšim partnerom najkorisniji je dar koji možemo dati svom djetetu, a i sebi. Suradnja je odluka i ne podrazumijeva prihvaćanje loših postupaka ili prelaženje naših granica. Suradnja znači dogovarati se o stvarima razumno, u interesu djeteta, ne nauštrb sebe, ali bez suvišnih drama, kompliciranja, tvrdoglavosti, inata, manipulacija i sl.
To znači da izabiremo ispravan put bez obzira na to čini li to druga strana.

ODGOVORNOST I FLEKSIBILNOST OKO VIĐANJA DJETETA

Briga za dijete velika je odgovornost i ona se ne bi smjela olako prebacivati na drugu osobu. Sigurnost i dobrobit djeteta uvijek moraju biti na prvom mjestu. Također je važno ne držati se pravila samo radi pravila – npr. ako dijete želi malo duže ostati kod drugog roditelja, a nema razloga da to ne bude tako – dopustiti. Ako druga strana zamoli da dijete zbog npr. bakinog rođendana bude kod njega/nje, dopustiti, ukoliko nema stvarne prepreke da se to realizira.    

DIJETE NIJE ALAT ZA POVRJEĐIVANJE DRUGOG

Nerijetko se događa da dijete postane oružje u rukama razvedenih roditelja. Neki roditelji koriste dijete kako bi povrijedili drugu stranu, manipulirali, iskoristili i sl. Takvo postupanje negativno se odražava na dijete i na same roditelje – narušava međusobne odnose i ranjava.

“KUPOVANJE” LJUBAVI

Mnogi razvedeni roditelji (svjesno i nesvjesno) nastoje pridobiti djetetovu ljubav i pažnju kupovanjem poklona i novcem. Ono što djetetu od roditelja treba je vodstvo, ljubav i pažnja. Ako to dobije i vratit će. Isto tako, neprihvatljivo je tražiti od djeteta da jednog roditelja voli više od drugog. Dijete bi trebalo imati pravo jednako voljeti oba roditelja i bez straha iskazivati svoju ljubavi i privrženost.

OBITELJ/PRIJATELJI

Kad se dogodi razvod dio prijatelja ostane uz jednu jednoj, dio uz drugu stranu, dio ostane neopredijeljen. I jednima i drugima treba dati do znanja da nije prihvatljivo govoriti djeci bilo što ružno o bilo kojem roditelju, ispitivati ih i stavljati u emocionalno težak položaj biranja strana i sl.

POŠTEDA OD SUKOBA

Djeca ne bi trebala prisustvovati svađama između partnera, posebno kada se govori o njima jer postoji opasnost jer dijete tada biva izrazito nesretno, uplašeno, zbunjeno i često zaključi kako je ono krivo za sukob. Također treba izbjegavati neverbalne znakove kojima iskazujemo neslaganje s drugom stranom (uzdisaje, okretanje očima, stiskanje usnica, lupanje vratima i sl.).

KVALITETNO PROVEDENO ZAJEDNIČKO VRIJEME

Vrijeme predviđeno za boravak s djetetom trebalo bi osmisliti i zaista provesti kvalitetno. To vrijeme temelj je za izgradnju odnosa i jačanje veze roditelj-dijete. Treba izbjegavati prepuštanje djece drugima (bakama i djedovima, tetama čuvalicama i sl.) kao i odlaske u barove ili u društva odraslih koji nemaju djecu ili djeca nisu od njihova interesa i sl.
Za vrijeme dok je s jednim roditeljem dijete ne bi smjelo osjećati krivnju što nije s drugim (tugu često ne možemo izbjeći, krivnju možemo i trebali bismo. Dijete ne bi trebalo osjećati odgovornost za drugog roditelja, za njegovu usamljenost ili (ne)raspoloženje.

Photo by Tatiana Syrikova from Pexels

Podijelite s prijateljima