Navika odgađanja

Odgađanje ili prokrastinacija istoznačnica je za odugovlačenje, prolongiranje, odbijanje, požurivanje, izbjegavanje obaveza/zadataka.

Sutra ću, kasnije ću, od prvog, od iduće godine… Zvuči poznato? Često izgovarate ovu ili neku od inačica i odgađate izvršavanje neke obaveze/posla?

Na ovo pitanje mnogi će slegnuti ramenima govoreći „Ah, takav/va sam, što mogu…“. No sklonost odgađanju nije karakterna osobina, nego obrazac (navika) koji smo usvojili u uvjerenju da će sutra biti bolji dan za obavljanje/odrađivanje.

Iskustva ne govore tome u prilog. Najčešće ni sutra (niti kasnije) nismo ništa spremniji nego li smo to danas. I kasnije i sutra nastojat ćemo odgoditi obavljanje i dodatno se opteretiti vremenskim pritiskom (koji raste što mi više odgađamo) i količinom posla. Odgađanjem su se bavila mnoga istraživanja. Zaključak gotovo svih je – odgađanje je štetna navika.

Različiti dijelovi mozga zaduženi su za razmišljanje o „sada“ i o „budućnosti“ . Iako smo uvjereni da ćemo u budućnosti bolje odraditi nešto što danas ne možemo (ili nam se ne da), to ne stoji, barem ne u najvećem broju slučajeva.

Odgađanjem povećavamo vremenski pritisak za obavljanje posla (zadatka, obaveze) kao i mogućnost nagomilavanja poslova čime umanjujemo mogućnost da išta od navedenog odradimo u miru i kvalitetno.

Dodatni pritisak stvara nam i osjećaj krivnje koji dolazi s odgađanjem jer svatko od nas zapravo zna ima li realno uporište u odgađanju ili su u pitanju nevoljkost, lijenost, nespremnost ili slično.

Veliki broj istraživanja bavi se proučavanjem “mentalnog procesa odgađanja” i pratećeg osjećaja krivnje koji se tipično javlja u sklopu odgađanja. Dokazano je da misli koje se javljaju u tom procesu podižu razinu stresa i tjeskobe, što pak utječe na jačanje tendencije odgađanja zadataka i ulaska u začarani krug odgađanja koje se vrlo često pretvori u kroničnu naviku.

Manjak samodiscipline, manjak motivacije ili neka aktualna digresija mogu nas nagnati na  odluku da odgodimo izvršavanje nekog zadatka ili posla. Onaj tko odgađa gotovo je uvijek uvjeren u to kako će sutra biti spremniji za odrađivanje ili da će sutra bolje odraditi zadatak/posao, najčešće bez realne podloge za takvo razmišljanje. Dugi rokovi za izvršavanje posla dodatni su vjetar u leđa odgađanju. Kad imamo puno vremena pred sobom skloniji smo odgađanju akcije.

Kako se oduprijeti potrebi za odgađanjem?
Nema čarobne formule. Rješenje je u samodisciplini i treniranju iste. Kad osjetimo potrebu za odgađanjem trebali bismo razmisliti o razlozima koji se nalaze u pozadini te potrebe. Ukoliko odgađamo pisanje seminara jer planiramo odslušati još jedno predavanje ili pročitati još neke materijale – to je u redu. No, ukoliko nemamo utemeljenog razloga za odgađanje – jednostavno moramo krenuti s odrađivanjem posla/zadatka o bilo čemu da je riječ.

Savjet je krenuti s lakšim, kraćim ili zanimljivijim dijelovima zadatka, ako isti postoje. Važno je odrediti vrijeme za odrađivanje posla i pridržavati se rasporeda. S napredovanjem obično raste i motivacija, vrijeme brže prolazi, otpor prema odrađivanju se smanjuje. Nagrada je više nego primamljiva: mirna savjest, osjećaj zadovoljstva i postignuća te više vremena za bavljenje onim što vas veseli.

Odgađanje je obrazac, navika koju smo stekli ponavljanjem i koju možemo promijeniti ukoliko to istinski želimo. Za početak važno je dobro organizirati vrijeme i odrediti prioritete.
U tome nam može pomoći zapisivanje obaveza i vođenje dnevnika/planera kako bi dobili jasniju sliku o tome što sve moramo obaviti i do kada bi to trebalo biti riješeno. Na taj način izbjegavamo moguće zaboravljanje, obavljanje manje važnih i  neobavljanje važnih zadataka, remećenje planiranog i sl.

Cilj nije obaviti što više poslova u što manje vremena, nego obaviti poslove kvalitetno i osjetiti zadovoljstvo obavljenim. Na kraju svakog posla/zadatka dobro je nagraditi se – odmorom, izlaskom, izletom, nekom sitnicom… Obavljeni posao i olakšanje koje nastupi kad riješimo nešto što nas je pritiskalo nagrada su sama po sebi,  no dobro je osvijestiti svoju zaslugu i nagraditi se, makar simbolično.

Kod nedostatka motivacije dobro je sjetiti se koliko je kratkotrajan osjećaj olakšanja zbog odgađanja kao i to da odgađanje neminovno prate osjećaj krivnje, nagomilavanje nedovršenog, vremenski pritisak, nezadovoljstvo, osjećaj preplavljenosti, pad motivacije…

Odgađanje je stresno, a niz manjih svakodnevnih stresova značajno utječe na kvalitetu življenja. Mnogima pomaže tzv. “pravilo dvije minute“. Ono podrazumijeva odluku da ćemo sve ono što se može napraviti u kratkom roku – napraviti odmah. Slijedeći to pravilo u svoj život možemo unijeti više reda jer si postupajući tako ne dajemo priliku za premišljanje. Tijekom dana pred nama je nebrojeno puno kratkih zadataka/poslova. Njihovim obavljanjem izbjegavamo osjećaj nagomilanosti, dobivamo osjećaj postignuća i rješavanja, isto tako treniramo svoj mozak za akciju, djelovanje.

Koristeći ovo pravilo možemo rješavati i one poslove/zadatke koji zahtijevaju više vremena. Npr. u situaciji kad moramo pročitati knjigu ili napisati seminar. To naravno ne možemo napraviti za dvije minute, ali možemo početi s toliko. Upravo je to važno –  pokrenuti se, započeti. I put oko svijeta započinje prvim korakom (i prvim dvjema minutama).

Na taj način treniramo svoj mozak na ovakvo postupanje i ono s vremenom biva lakše, prirodnije (ulazi u naviku). Kaže se: „Pazi na svoja djela – ona postaju navike… Pazi na svoje navike – one postaju tvoj karakter. Pazi na svoj karakter – on postaje tvoja sudbina.“ 

 

Napisala: Antonija Pleša

Fotografija: Pixabay