Ne zovi mama doktora

Zadnje četiri zime, odnosno baš u predzimskom razdoblju kada dani počinju biti kraći, svježe voće i povrće počne izostajati iz moje prehrane, te kada čitav dio dana dok je sve obasjano sunčevim zrakama ja provodim u uredu, počnem se osjećati čudno. Nadam se da je i onome tko čita ova rečenica bila kao da sam napisao nešto nadasve očito. Radim nešto što je moderni čovjek izmislio i što je u potpunom neskladu s našom prirodom, procesuirana hrana i provođenje većine dana izoliran od prirode i osjećam se… Čudno? Baš neočekivano.

U to vrijeme kada se moje aktivnosti smanje, prehrana pogorša i izloženost Suncu smanji, redovito mi počne manjkati ključnih vitamina i minerala, prvenstveno vitamina B kompleksa i vitamina D. To se također dogodi nakon intezivno stresnih perioda, bilo fizički bilo psihički. Pa se tako dogodilo nakon što sam godišnji proveo intenzivno planinareći po slovačkim planinama ili kad je tvrtka u kojoj sam prethodno radio prolazila teško razdoblje praćeno otkazima mnogih mojih dugogodišnjih kolega, a naposlijetku rezultirajući i mojim otpuštanjem.

Često u tim napornim trenucima propustim paziti na zadovoljavajuću prehranu. Ako mi u mjesecima prije nije bilo u navici paziti na unos hranjivih tvari i kvalitetne hrane, uvijek ću se opeći na istu vatru. Manjak tih vitamina često rezultira ne toliko ozbiljnim ali prilično neugodnim posljedicama. Osjećaj manjka ravnoteže, često buđenje tijekom noći, manji kapacitet za rješavanje poslovnih zadataka, teže probavljanje hrane, veća podložnost za živciranje, u smislu da mi puno manje treba da mi nešto neugodno počne baš smetati i ne mogu se iskontrolirati. Zbog toga se emocionalno zatvorim i ponašam se i djelujem s manje obzira za tuđe osjećaje i stanja. U tim trenucima mi je prioritet broj jedan da meni nešto ne odgovara. Što je, zapravo, i prirodno.

Ovo nije medicinski značajan problem ali rezultira u postepenoj degradaciji kvalitete mojih dana. Razgovori s roditeljima postanu napetiji, manje mi se druži s djevojkom, zadaci koje sam prihvatio na poslu ne budu završeni na vrijeme i budu napravljeni zbrzano. I tako dalje. Male promjene u mom raspoloženju i kapacitetu, na kraju krajeva življenja, imaju domino efekt na svakodnevicu. Prvo se dogodi jedna loša situacija koju promišljam dok se bavim nečim sljedećim što rezultira da to bude polovično odrađeno. Pa me to skupa onda brine u nekom slobodnom vremenu, te se ne opustim Pa ne mogu dobro spavati, pa sljedeći dan opet… I shvaćate gdje to ide. Kao neka nezadrživa spirala prema dolje koja jednom kad se pokrene, teško će stati sama od sebe.

Situacije, osjećaji i stanja koje nas muče ne moraju biti medicinski hitni slučajevi da bi se obratili stručnjacima da nam pomognu u dijagnozi i nošenju s njima. Ako krenemo na vrijeme, brinemo se za svoje tijelo, slušamo ga i dajemo mu ono što treba, često će biti dovoljan samo redoviti test ili pregled da bi na vrijeme uočili probleme u nastajanju ili one novopridošle. Dijagnosticiranje mog manjka vitamina je svega par jednostavnih testova i razgovor s liječnikom, a rješavanje tog problema ima izravan i velik utjecaj na kvalitetu mog svakog pojedinog dana.

Daleko od toga da se svi problemi mogu riješiti jednostavnim testovima i receptima. Svi smo svjesni vrlo teških bolesti i stanja koje se mogu dogoditi. Ali svi ti slučajevi također imaju svjetliju budućnost što im se ranije posveti. Neslavni smo kao nacija po tome da puno ljudi odgađa odlaske kod doktora i iste potražuju već duboko tijekom svojih bolesti. Zdravstveni sustav je zaposlen ali to nema utjecaja na to da se već dok smo zdravi možemo naručiti na redovne sistematske preglede, obratiti se doktorima obiteljske medicine s upitnicima oko promjena našeg raspoloženja, energije i svakodnevnih aktivnosti i procesa u tijelu.

Prva stvar je da postanemo svjesni svog tijela i promjena unutar njega. Drugo je micanje stigme s medicinske dijagnostike. Česti je osjećaj ljudi da si ne priznaju svoju bolest i stanje dok god nisu dobili taj papir koji to potvrđuje, pa dobivanje tog papira onda unedogled odgađaju. Dok ne bude prekasno. Napravimo taj poziv i dogovorimo preglede i počnimo biti malo bolji u slušanju svojeg tijela. Ni sva moć medicinske tehnologije 21. stoljeća nam neće pomoći ako ne odvojimo to vrijeme u danu da svoje tijelo i sebe pripazimo i održavamo za bolju budućnost nas, naše obitelji i prijatelja.

Jer na kraju krajeva, najbolji smo kad smo zdravi, a takvi smo kad se brinemo o sebi.

Napisao: Marko Kovačević

Fotografija: Unsplash