Nekoliko crtica o odgoju djeteta nakon razvoda

Razvod nije jedini niti najvažniji čimbenik koji određuje kvalitetu djetetova života. Zrelost svakog od roditelja u situaciji razvoda više od samog razvoda utječe na to kako će se dijete nositi s njime i kakve će posljedice ostaviti na njega. Zrelost i odgovornost roditelja čimbenici su koji značajno određuju kvalitetu odnosa svakog od roditelja s djetetom.

Prihvaćanje  i priznanje vlastitih osjećaja
Razvodom završava jedan od najvažnijih odnosa u životu – onaj s bračnim partnerom, osobom s kojom smo planirali dijeliti svoj život i ostarjeti. Stoga je prirodno da osoba suočena s razvodom bude preplavljena raznim, vrlo intenzivnim osjećajima. Potrebno je vrijeme (nekome više nekome manje) da odžaluje gubitak tog odnosa. U tom periodu normalno je osjećati se iscrpljeno, tužno, ljuto, nestrpljivo i drugačije.
Dijete čiji se roditelji razvode osjeća se slično. Ono prolazi kroz vlastiti proces žalovanja, uz to što je zabrinuto oko za roditelje i za to kako će živjeti odvojeno od jednog roditelja, možda preseliti u drugi dom ili školu, kako će izgledati budućnost.

Roditelj ne bi trebao sakrivati svoje osjećaje. U redu je reći djetetu da mu je teško i da će biti bolje, da treba malo vremena. To je bitno drugačije od opterećivanja djeteta svojim osjećajima i brigama. Npr. možemo reći: „Teško mi je, ali bit će bolje. Ne brini.“. Sve više od toga bespotrebno bi opteretilo dijete teretom koje ono ne može nositi, a u pokušaju da to čini može psihički nastradati.  

Različiti odgojni stilovi
Neslaganje oko stila odgoja među češćim je uzrocima svađa među bračnim partnerima. Nakon što se par razvede neslaganje ne nestaje već često biva razlogom nastavljanja svađa i nakon razvoda. Suradnja u odgoju uvijek dobro došla i pozitivna no, nije obvezna pa nema druge nego činiti najbolje s onim što imamo. Bivši supružnici nemaju pravo govoriti jedno drugome što i kako raditi s djecom kad nisu s djetetom. Mogu pitati, sugerirati, zamoliti, ali ne naređivati ili određivati.

Energiju i fokus treba usmjeriti na ono što možemo kad je dijete s nama, umjesto da brinemo o onome nad čime nemamo kontrolu. Također je uputno ne uzimati previše osobno pritužbe drugog roditelja na naš stil odgoja. Uvijek možemo odgovoriti nešto kao: “Hvala što brineš. Činim što mogu.“. Tu rečenicu možemo ponavljati koliko god treba, važno je ne dati se uvući u neproduktivne rasprave i svađu.

Dijete u sredini
Mnogi roditelji stavljaju dijete u središte svog sukoba zaboravljajući da je dijete pola mame i pola tate i da ono ne želi i ne može birati strane bez da si nanosi psihološku štetu. Također, dijete ne bi trebalo brinuti za jednog roditelja dok je s drugim.
Npr. mama se može djetetu požaliti na tatu (ili obratno) dok je s djetetom („… nije dovoljno vježbao/la matematiku s tobom , a sutra imaš test.“)  – takva situacija djetetu teško pada jer ga stavlja u nezgodnu poziciju da opravdava ili optužuje jednu stranu što dijete ne bi smjelo raditi.   senađemo u situaciji da nam dijete prenosi optužbe druge strane važno je da se ne „upecamo“ nego da odgovorimo mirno i sa stavom (npr. „Žao mi je što tata/mama tako misli, radim najbolje što mogu.“ Postupajući na opisani način ne uvlačimo se u bespotrebne rasprave i dijete izmičemo iz neugodne situacije. Također djetetu šaljemo poruku da upravljamo sobom bez obzira na to što rekao ili učinio drugi roditelj. Ponekad je to teško i zahtijeva čvrstu disciplinu, ali je dugoročno isplativo – za dijetze  i nas same.  

Dječja igra između roditelja
Djeca razvedenih roditelja nerijetko znaju koristiti situaciju za dobivanje neke koristi za sebe. Tako mami mogu reći da ih tata pušta budne dulje, da smiju jesti slatkiša koliko žele, da ne moraju pospremati za sobom ili sl. Kad se dijete tako ponaša sasvim je u redu dati mu do znanja (mirno i sa stavom) da su kod tate tatina, kod mame mamina pravila i da oko toga nema rasprave. S drugom stranom možemo provjeriti manipulira li dijete s nama (u miru, bez svađe). Što manje prostora za manipulaciju ostavimo djetetu – to bolje (ono s time brže prestaje).

Dijete kao poštar
Nije uputno poruke bivšem partneru slati preko djece. Poruku ili pitanje valja postaviti direktno – u razgovoru, porukom, e-mailom. Dijete ne bi smjelo služiti roditeljima kao poštar.

Iz jednog doma u drugi
Mnoga djeca imaju problem s prelaženjem iz jednog doma u drugi. Neki to iskazuju neprihvatljivim ponašanjima poput ispada bijesa, vikanja, lupanja vratima, odgovaranjem ili sličnim ponašanjima.
Zašto to rade? Često to rade nesvjesno kao izraz protesta protiv takvog načina života, to može biti u kazna roditeljima zbog razvoda ili posljedica zaključivanja kako bi to moglo dovesti do povratka na staro (pomirbe roditelja).
U takvim je situacijama važno da roditelj suosjeća s djetetom i da razumije kako se ono i zašto osjeća (suočeno s nečim nad čime nema kontrolu, a bolno mu je). To ne znači da roditelj treba prihvatiti takvo ponašanje. Možemo reći nešto kao „Zvučiš ljuto. Želiš li mi reći što te muči?“ ili „Čini mi se da si tužna. Vjerujem da ti je teško što nećeš vidjeti tatu/mamu nekoliko dana.“. Nastavi li se dijete ponašati neprihvatljivo valja pokušati ignorirati takvo ponašanje i dati djetetu do znanja da takvo ponašanje nije u redu („Molim te, ne lupaj vratima. Kad se smiriš možemo razgovarati, ako želiš.). Kad se dijete smiri onda valja razgovarati o tome što se događa u takvim situacijama (kako se osjeća, što mu treba). Također, kada dijete dođe od drugog roditelja valja pokazati razumijevanju koliko je zahtjevno seliti od jednog k drugom („Vjerujem da ti je teško i cijenim što to tako dobro podnosiš.“)

Kad dijete preuzima ulogu odraslog
Djeca različito reagiraju na razvod. Neka funkcioniraju lošije nego prije, neka se povlače, a neka se krenu iznimno truditi i postizati bolje rezultate nego prije. Način je to na koji se nose s tjeskobom koji im donosi osjećaj odgovornosti za druge (najčešće roditelje). Čine to kako bi ispunili nastalu prazninu (nedostajućeg roditelja). Takvo što dijete ne bi trebalo nositi i roditelj koji primijeti  takvo ponašanje trebao bi uvjeriti dijete u to da nema potrebe da preuzima takvu odgovornost (najbolje će to učiniti  odgovornim ponašanjem odrasle osobe koja je u stanju brinuti za sebe i za dijete). Dijete može postati tjeskobno vidi li roditelja koji pati i ne zna kako se nositi sa situacijom. Dijete treba roditelja koji se može brinuti o sebi i njemu, roditelja staratelja.

Glumatanje
Najčešći uzroci dječjeg glumatanja nakon razvoda su posljedica tjeskobe uzrokovane:

• osjećajem nemoći
• ljutnjom
• tugom
• strahom od promjene
• nadom u pomirenje roditelja
• testiranjem granica
• osjećajem krivnje
• drugim

Ako primijeti takvo ponašanje roditelj bi trebao pokazati suosjećanje i razumijevanje zbog takvog ponašanja. To ne znači da takvo ponašanje treba dopustiti. Važno je dati djetetu do znanja da to nema smisla i da će puno više pomoći bude li surađivalo jer svako neprimjereno ponašanje ima svoje posljedice. U ovom dijelu mnogi roditelji postaju popustljivi (uglavnom zbog osjećaja krivnje zbog toga što su dijete doveli u situaciju u kojoj je sada). Popustljivost ne koristi djetetu niti roditelju. Dosljednošću učimo dijete odgovornosti i nošenju s teškim osjećajima, a to su prevažne životne lekcije. Isto tako djetetu pružamo osjećaj sigurnosti i roditeljskog vodstva, što je u situaciji razvoda posebno važno.

Photos courtesy of Pixabay