Nisam nikom ništa dužna

U svijetu koji se svakim danom ubrzava, pritisak da ispunim obveze — na studiju, poslu, u obitelji, u društvu — ponekad me potrese do točke pucanja. Od ranog djetinjstva sve što su me učili bilo je ispunjavati vanjske standarde: biti dobra učenica, poslušno dijete, biti dobra i draga prema svima. Kasnije se onda podrazumijevalo da budem i ambiciozna i profesionalna na akademskom i profesionalnom polju. Te su se uloge (iako su često proizlazile iz brige i strukture) pretvorile u tihe terete koji su polako, ali sigurno stvarali pukotine po mom mentalnom stanju, iscrpljujući me tako do stanja krajnje zbunjenosti.

Kada očekivanja postanu obveze, a dužnost naš identitet, riskiramo da izgubimo sebe u ulogama koje nismo sami birali.

Obveze same po sebi nisu loše. Društvene uloge i dužnosti daju mom životu smisao — pomaganje drugima, doprinos mojoj zajednici. Sve me to ispunjava. No, kada te obveze proizlaze iz vanjskog pritiska, a ne unutarnjih vrijednosti, mogu štetno djelovati na mentalno zdravlje. Kulturne norme, obiteljska očekivanja, pa čak i suptilna dinamika na radnom mjestu, mogu vrlo lako osobu gurnuti u stalnu potrebu da “dokazuje” svoju vrijednost kroz djelovanje. Tako sam i ja imala loše mantre koje su me pratile kroz život;

• „Moram uspjeti, inače ću razočarati svoju obitelj.“
• „Ako nisam stalno produktivna, nikad neću uspjeti u karijeri.“
• „Ako nisam uvijek dostupna, prijatelji će misliti da sam sebična.“
• „Žrtva je vrlina — tvoje potrebe dolaze zadnje.“

Ovi neizrečeni ugovori često su me vodili do osjećaja krivnje i srama kada ih nisam uspjela ispuniti. Kada nisam bila savršena. Kada nisam bila onakva kakvom su me drugi očekivali. S vremenom, ta mi je emocionalna težina uzrokovala tjeskobu, kronični stres, burnout i depresiju.

Postoji jedan pojam. Prije nisam znala za taj pojam. Iako ga većina ljudi poput Sizifa gura cijelog života. Zove se emocionalni dug. Mnoge su nam obveze nevidljive, osobito za one koji se brinu o drugima. Emocionalni rad — upravljanje tuđim osjećajima, rješavanje sukoba, pamćenje važnih datuma, održavanje mira — rijetko se priznaje, a iscrpljuje. Od mnogih ljudi, posebno žena i marginaliziranih skupina, očekuje se da bespogovorno nose emocionalnu i društvenu odgovornost. Na poslu, kultura “stalne dostupnosti” slavi iscrpljenost. Kod kuće, pritisak da održimo sklad često znači potiskivanje vlastitih potreba. U oba slučaja, poruka je jasna: tvoja vrijednost ovisi o tvojoj korisnosti.

Bojimo li se reći ne?

Jedan od najtežih čimbenika nametnutih dužnosti je upravo teškoća u postavljanju granica. Strah od odbacivanja, krivnje ili neuspjeha tjera ljude da se previše obvezuju, što vodi do ogorčenosti i emocionalne iscrpljenosti. Kada sam stalno stavljala druge i njihova očekivanja ispred svojih — izgubila sam vlastiti identitet. Otupio je osjećaj radosti. Onaj osjećaj zahvalnosti na životu i pruženim prilikama. Osjećaj ispunjenosti.  Umjesto da se pitam: „Što ja želim?“, pitala sam se: „Što se od mene očekuje?“

Prekinimo začarani krug!

Briga o mentalnom zdravlju ne znači odbacivanje odgovornosti — već ponovno preuzimanje kontrole. Možemo birati koje su obveze u skladu s našim vrijednostima, a koje samo gluma poslušnosti. Taj pomak počinje s:

• Samosviješću: Prepoznavanjem kada nas obveze guše.
• Postavljanjem granica: Učenjem da kažemo “ne” bez osjećaja krivnje.
• Sustavom podrške: Pronalaženjem sigurnih prostora za iskrenost.
• Terapijom i refleksijom: Prepoznavanjem unutarnjih narativa o dužnosti.
• Redefiniranjem vlastite vrijednosti: Shvaćanjem da vrijedimo već samim postojanjem, ne samo onim što činimo.

U svijetu opsjednutom produktivnošću i očekivanjima, briga o sebi je čin hrabrosti. Tako sam odlučila reći; „ Nisam ja ništa dužna!“, obvezama i teretu koje nisam sama odabrala. Krajnje je vrijeme da preispitamo uloge koje nasljeđujemo, dužnosti koje nosimo i očekivanja koja ispunjavamo — ne kako bismo odbacili odgovornost, već kako bismo je ponovno preuzeli pod vlastitim uvjetima.

Autorica: Barbara Ušković

Izvor fotografije: Unsplash