O neznanim junakinjama

12-ica prema Dubravi, hladni proljetni kišni dan

Tramvaji prema Dubravi su u vremenima nakon posla jedni od najpopunjenijih u gradu. Kao i oni iz Dubrave u jutarnjim, ili kako još to volim reći – radničkim satima. Zanimljivo, koliko god mi je bilo mrsko ući u jutarnji tramvaj gdje znam da ću iživcirati ljude koji su već tamo, uzevši još malo od to malo prostora i kisika koje su imali – nekako sam to i volio. Osjećao sam kao da smo zajedno u tome. Idemo na svoje poslove, fakultete, u svoje škole. Probudili smo se, ustali i uredili (neki više neki manje) iako bi rađe izabrali meku i toplu postelju. Izmješana su lica onih srednjoškolaca uzbuđenih radi nove prilike da i danas impresioniraju baš tu posebnu djevojku. Mrzovoljna lica onih koji znaju da ih danas čeka taj zadatak na poslu kojeg odgađaju već tri tjedna. Neodređena lica onih kojima se kotačići vrte po glavi previše da bi tijelo uopće proizvelo vidljivu reakciju na stvarnu situaciju.

Slično je i u poslijepodnevnim tramvajima ali tad pak prevladavaju neke emocije umora, prerađenosti, živčanosti radi kašnjenja ali i veselja za skorim zagrljajima bližnjih. Sretni možda znaju i da čeka topla juha kuhana za ručak koja još bolje grije srce nakon podgrijavanja. Ja promatram oko sebe. Danas čak i nije gužva jer je tramvajski promet preusmjeren pa 12-ica umjesto preko trga ide preko glavnog kolodvora. Tramvaj je skoro prazan vjerojatno samo zato što oni koji bi trebali biti tu čekaju na trgu. ZET voli baš temeljito obavijestiti ljude o nadolazećim radovima i preusmjeravanjima prometa.

Na glavnom kolodvoru ulazi starija gospođa. Odjeća na njoj je poprilično prljava, obuća vidno iznošena. Šiške u zadnjih bar nekoliko godina oblikovane puno više zapadnjacima i istočnjacima nego fenovima. Za sobom nespretno vuče poveću plastičnu vreću punu plastičnih boca. Šepa li zbog težine boca ili neliječene ozljede iz sigurno burne prošlosti, ne mogu zaključiti. Nije to neka neobična scena za zagrebački tramvaj pa ne dajem previše pažnje. Tramvaj lagano kreće. Odjednom, gospođa počinje vikati: “Pekica, moja Pekica!”, “Dođi mi Pekica!”, “Gdje si moja Pekica?”. Okrećem glavu prema skupini pet zadnjih sjedala odakle glas dolazi da vidim što se događa. Tko je Pekica? I ja sada želim da se Pekica pojavi. No ništa se ne događa. Počinje druga runda dozivanja. Shvaćam da će se ovo nastaviti pa u sljedećem nizu uzvika snimam glasovnu poruku prijateljici Petri i šaljem joj “Tražena si!”.

Nakon još par uzvika i dozivanja, napokon čujem korake s moje lijeve strane. Čini se da dolazi dugo tražena druga protagonistica. Po svemu sudeći – to je stvarno Pekica. Pekica je bila obučena u malo tamnije boje i po onome što sam mogao primijetiti, bila je nešto uređenija. Kad su se napokon sastale, gospođa je sretno povikala “Ej Pekica moja, došla si mi!”. Pekica, bar u ovoj prilici, nije imala neku prtljagu ali je također imala svoj karakterističan težak korak. Imam osjećaj da jednako kako žurbu možemo lagano prepoznati na onima sa žmigavcima na nogostupima da se tako da prepoznati i životna nesreća po načinu koračanja.

Tramvaj je utihnuo. Osim razgovora između neznanih junakinja koji se sada odvijao u pozadini i snimljenog glasa koji nam preko zvučnika govori koja je trenutna stanica, nije se čulo previše žamora. Volim misliti da su i drugi ljudi bili dirnuti kratkim prikazom iskrenog prijateljstva i veselja. Da su u lijepoj ali i tužnjikavoj sceni odlučili više uživati u podgrijanoj juhi, jače bližnje stisnuti u zagrljaj. Pa i dati više vrijednosti tim ranim jutarnjim odlascima na posao u tramvajima s upitnim miksom količine kisika i ispušnih plinova ljudskog organizma.

Slični prizori me uvijek potaknu na razmišljanje. Ono čemu smo u tom tramvaju svi mi drugi mogli svjedočiti je život u svojoj samoj srži, sveden na borbu i preživljavanje. Borba kao nekad davno s divljim zvijerima u gustoj šumi, noseći baklju koja se lagano gasi iako se sada nalazimo u jednom od glavnih gradova moderne Europe. Pa čak i u tim okolnostima taj život je imao iskrenu emociju i blisku osobu koja je zajedno u sličnoj borbi. Između brojnih slojeva svakodnevice često zaboravimo da nikakve posebno dobre emocije ne čekaju s druge strane obaveza koje svakodnevno baš “moramo” napraviti. Ne čekaju ni sa druge strane rješavanja poslovnih zadataka ili pak obiteljskih posjeta. Te emocije čekaju ako smo prisutni i primjećujemo ih, ako si dopustimo bar tih par minuta svaki dan da tu emociju vidimo i u drugima. A što ih više primjećujem u životnim jednostavnostima to mi se manje odgovara na mailove, ganja suradnike da mi nešto riješe i manje mi se piše izvještaje. Čudno.

Duboko sam udahnuo nekoliko puta, iz mene je izašao poluosmijeh. Mogao bi si kupiti Pringles na putu do stana. Bio je naporan dan.

Napisao: Marko Kovačević

Fotografija: Unsplash