O odnosima…

Ima jedna narodna priča koju sam čula u jednom razgovoru i pokušavala sam pronaći originalnu verziju, ali bezuspješno. No, ona glasi otprilike ovako:

„Mlada je djevojka kuhala kavu za svoju majku, a kako je uto stigla i njezina svekrva, ona brže bolje izlije majčinu kavu u tanjurić i tako joj posluži, a svekrvi dadne kavu u šalici. Na to svekrva reče: „Vidi je kako je bezobrazna, kako je to svojoj majci poslužila kavu u tanjuriću?!“

Neki će pomisliti, u životu se uvijek ponašamo „na kredit“ s onima koji nas vole. Drugi će pomisliti „ne isplati se biti dobar prema nikome, kad ti se tako vraća“. Netko treći će možda pomisliti: „jadna djevojka, samo je željela ugoditi svekrvi“ i vjerujem da će biti još puno različitih pogleda na ovu priču – ovisno o svačijem životnom iskustvu.

Ono što sam prvo pomislila jest da je ova priča jedan dobar primjer toga da ne možemo upravljati drugima, odnosno njihovim ponašanjem, mislima ni osjećajima. Iako ponekad iz najbolje namjere postupamo na određeni način, to ne mora značiti da će to drugoj osobi tako izgledati. Dakle, to ne mora značiti da će ona to vidjeti kao nešto dobro za naš odnos, iako smo mi željeli učvrstiti svoj odnos s tom osobom – povezati se. Unatoč tome – i dalje možemo gledati na svoje postupke kao nešto dobro, jer smo postupili u skladu sa svojom željom, željom za povezivanjem koja nikome ne šteti.

S druge strane – zašto se čini da se ponekad uz one koji su „stalno tu“ ponašamo kao da su nam manje važni nego netko drugi? Iz ove perspektive može izgledati da se djevojka više potrudila oko svoje svekrve nego svoje majke. No, moguće je da je ona to napravila zato što ima iskustvo razumijevanja i prihvaćanja od svoje majke. Na primjer, mogla je pomisliti „Moram ispasti pristojna, kako ću to sada izvesti? Majci ću dati u tanjuriću, ona me najbolje poznaje i zato – ona će razumjeti.“ Znači li to da bismo ljude koje volimo trebali „tretirati“ manje dobro nego neke druge? NE! Ali, uz njih često vjerujemo da možemo biti svoji te da će nas oni i dalje voljeti.

Za mene je ova priča pokazatelj toga da neovisno o našim namjerama, ipak jedino o iskustvima i vjerovanjima drugih ovisi kako će naše namjere protumačiti. Iako smo ponekad prema nekima najbolji što možemo biti u tom trenutku, jer su nam važni i želimo se s njima povezati – to ne mora značiti da i oni to tako vide ili da to isto tada žele. S druge strane, neki ljudi nas odluče prihvatiti i razumjeti u različitim situacijama – čak i kada ispred njih pokažemo nešto što oni sami možda ne bi učinili. Oni nas „vide“ i ostaju uz nas jer smo im važni mi i odnos s nama.

Zaključno, vjerujem da ono što možemo jest nastojati biti što bolji prema drugima i usklađivati se s njima kada to za nas doista ima smisla. Možemo osluškivati njihove potrebe, brinuti o istima te komunicirati o onome što procjenjujemo važnim. Ne zaboravimo: brigom o odnosima – brinemo o sebi. 🙂

Napisala: Lucija Hajduković

Slika preuzeta s: Pixabay