Oblici socijalnog poduzetništva

Pod oblicima socijalnog poduzetništva podrazumijevaju se zakonski i institucionalni oblici unutar kojih se može razvijati određena vrsta socijalnog poduzetništva (Martin, Osberg, 2009). Treba naglasiti da se socijalno poduzetništvo realizira posredstvom postojećih zakonskih akata koji uređuju pojedine oblike poduzetništva. Tako se u Republici Hrvatskoj socijalno poduzetništvo može realizirati vrlo različitim zakonskim mogućnostima – od udruga do trgovačkih društava.
Ovo zaslužuje posebnu pozornost jer je pred socijalnim poduzetnicima širok spektar mogućnosti u okviru kojih mogu realizirati svoje poduzetničke projekte i inicijative. Drugim riječima, koristeći postojeće zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj, socijalno poduzetništvo može se organizirati kao (Bubić, 2011):

• udruga
• zaklada
• obrt
• zadruga
• trgovačko društvo
• ustanova

Sukladno zakonskoj regulativi, svaki od ovih oblika predstavlja određene prednosti i rizike za ostvarenje ciljeva. Također, u početnim fazama realizacije socijalnog poduzetništva pogodnija je organizacija posredstvom udruga, dok su za razvijene oblike socijalnog poduzetništva primjerenija trgovačka društva. Izbor oblika prvenstveno ovisi o vrsti socijalnih ciljeva i o rokovima u kojima će se pojedini projekti i/ili programi socijalnog poduzetništva realizirati.
Također, treba naglasiti da pojedini natječaji za fondove EU-a i programe Unije već u uvjetima određuju financiranje prema određenom obliku realizacije socijalnog poduzetništva. Odnosno, na neke od spomenutih natječaja mogu se prijaviti isključivo udruge, na druge natječaje isključivo trgovačka društva, a postoji i mogućnost njihovog partnerstva.
U Republici Hrvatskoj iznimno je razvijen sektor udruga u kojima ljudi mogu povremeno, privremeno ili stalno zasnivati radni odnos, a što predstavlja veliku pogodnost za nezaposlene, posebno mlade ljude. Sustav udruga subvencionira se i putem programa javnih potreba na svim razinama, a dostupni podaci pokazuju da prevladavaju udruge s područja sporta, kulture, slobodnog vremena djece i mladih i drugo. Uočeni nedostatak udruga koje se bave poduzetničkom edukacijom i jedan od osnovnih problema vidimo i u tome što tematika razvoja poduzetničkih projekata i promocija poduzetništva kod mladih nije prepoznata kroz programe javnih potreba.

Istodobno, Zakon o udrugama izjednačava formalne i neformalne oblike udruživanja građana te ne radi razliku između vrsta udruga po pojedinim sektorima, tako da egzistira situacija da su udruge u sportu izuzetno jake zbog izvora financiranja putem tržišta (primjerice prodaja igrača na svjetskom tržištu), a određene udruge ne bi uopće mogle funkcionirati bez javnog financiranja (razne udruge u kulturi i one orijentirane na potrebe mladih). Pritom je kod udruga u sportu zapravo riječ o devijaciji, budući da se one pretvaraju u ‘zamaskirani’ oblik udruge koji skriva profitni interes pojedinaca (Meler, 2003:130). Pritom se svakako postavlja pitanje kriterija kojima javne vlasti definiraju financiranje udruga javnim novcem, kao i kontrole provedbe javno financiranih programa i njihovog poreznog nadzora.

Jedan od dodatnih problema je i taj što ne postoji kontrola u tome koliko je udruga osnovao određeni pojedinac i koliko su se puta udruge s istim članovima uprave javljale na javne natječaje. Sve navedeno govori o tome da je Zakon o udrugama potrebno doraditi primjereno sadašnjem stupnju razvoja, kako bi mogao biti u funkciji razvoja civilnog društva i društva u cjelini, ali uz jasna pravila i kontrolu njihova poslovanja.

Iskustvo je pokazalo da su udruge najprikladniji oblik organizacije socijalnog poduzetništva u sferi zdravstva i socijalne skrbi, provedbi kulturnih programa, a pogotovo svih programa orijentiranih na kvalitetu slobodnog vremena djece i mladih. Pretpostavka ostvarenju navedenih programa je suradnja sa stručnjacima iz različitih područja, koji su obično već angažirani na drugim institucijama te im sektor usluga pruža dodatnu profesionalnu slobodu.
Za razliku od navedenog realizacija socijalnog poduzetništva posredstvom obrta, zadruga i trgovačkih društava podrazumijeva profesionalni menadžment i jasno određene tržišne ciljeve. Iako ima izvrsnih primjera socijalnog poduzetništva s područja zaštite okoliša, obrazovanja i drugo, u hrvatskoj postoji nedostatak menadžerskih kadrova za ta specifična područja. Već samo vođenje obrta, zadruge i trgovačkog društva u uvjetima ekonomske krize predstavlja poseban rizik, a dodatno je otežavajuća okolnost ako menadžment nema iskustva s provođenjem odabranih socijalnih ciljeva.

U Hrvatskoj je posebno izražen nedostatak zadruga, pogotovo u dijelu edukacije i pripreme poljoprivrednih proizvođača za prijavu projekata za fondove EU-a. Navedeno će biti sve veći problem s obzirom na izrazito rigoroznu poljoprivrednu politiku Europske komisije i definirane standarde za proizvodnju i preradu poljoprivrednih sirovina i autohtonih proizvoda, kao i njihove zaštite. Također, unutar EU-a upravo zadruge pokazuju velike prednosti u ostvarenju zajedničkih ciljeva poljoprivrednika na određenog regionalnoj razini, a njihov se rad posebno podupire kao dio državne politike.
Najsloženiji oblik provođenja socijalnog poduzetništva su zaklade jer podrazumijevaju specifičan menadžment koji je sposoban prikupiti potrebna financijska sredstva od javnog i privatnog sektora te ga usmjeriti prema ostvarenju određenih društvenih ciljeva.

Naime, neprofitne se organizacije danas, kao izvoru svoje egzistencije, okreću prema tržištu. Filantropija se supstituira tržišnim načinima financiranja. Umjesto međunarodnih i državnih izvora kao novi izvori financiranja pojavljuju se raznoliki načini samofinanciranja koji se uglavnom temelje na tržišnim načelima (primjerice: članarine, pristojbe, ulaznine, kotizacije, naknade i sl. za usluge, prodaja različitih proizvoda, iznajmljivanje prostora/opreme i drugo). Drugim riječima, cilj neprofitnih organizacija postaje i ostvarenje određene dobiti kroz financijski održive projekte,
odnosno programe, kako bi mogle uspješno ostvarivati svoju misiju. Tako neprofitna organizacija danas mora stjecati novac po načelu „kako prikupiti potrebna jaja iz različitih gnijezda“ (Meler, 2003:106). Zbog toga i stvaranje marke i prepoznatljivog imidža udruga i zaklada postaje nužno za održanje kontinuiteta njihova djelovanja. Takav pristup neprofitnih organizacija posljedica je vrlo brzog ritma prihvaćanja koncepcije stvaranja marke. Naime aktivnost koja je tri četvrtine prošlog stoljeća bila pretežno ograničena na robe i usluge široke potrošnje, sada karakterizira industrijski,
javni i dobrovoljni sektor te nevladine udruge (Economist, 2004:6).

Pritom je najveći izazov utvrditi jasne kriterije financiranja pojedinih projekata i programa te osigurati transparentnost postupaka natječaja za sve korisnike sredstava zaklade. U Hrvatskoj je nedovoljno razvijen sektor zaklada iako postoje značajne mogućnosti posebnih poreznih poticaja za sve fizičke i pravne osobe koje su spremne donirati zakladu (financijskim sredstvima, nekretninama, stvarima i pravima). No zbog čestih promjena u poreznom zakonodavstvu i ekonomske krize poduzetnici još ne mogu prepoznati korisnost donacija za poduzetnički sektor, iako su u EU-u i svijetu zaklade značajan oblik socijalnog poduzetništva.
Posebna tema su ustanove, koje mogu biti javne i privatne, ali je njihovo funkcioniranje do sada uvijek bilo vezano uz javni sektor. Iz svega navedenog jasno je da postoji još puno mogućnosti za doradu i povezivanje postojećih zakonskih rješenja u pravcu razvoja socijalnog poduzetništva.

Na razini EU-a nema jedinstvenog sustavnog rješenja već je svakoj državi članici i državama kandidatima prepušteno da u sklopu svog nacionalnog zakonodavstva specifično rješavaju pitanje oblika pod kojima se može razvijati socijalno poduzetništvo.
U Hrvatskoj je određenje socijalnog poduzetništva u državnim politikama još uvijek primarno vezano uz sektor civilnog društva. Samo u dokumentima koji su usmjereni na razvoj ovog sektora socijalno se poduzetništvo eksplicitno tematizira i identificira kao poseban oblik djelovanja. Primjerice, u sklopu Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva 2012. – 2016. razmatra se razvoj socijalnog poduzetništva kao novog, prilagodljivog modela za održivi razvoj, prožetog vrijednostima civilnoga društva, koji razvojnim projektima pristupa na poduzetnički način i pridonosi općem društvenom razvoju. Kroz planiranu buduću Strategiju za razvoj socijalnog poduzetništva 2014. – 2020. treba se jasno opredijeliti za definiciju, ali i pojam: socijalno-društveno-neprofitno poduzetništvo te dodatna normativna rješenja poput Fonda za razvoj socijalnog poduzetništva, u sklopu mjera osiguranja sustava financijskih poticaja, kako bi se potaknuo veći zamah u razvoju socijalnog-poduzetničkih inicijativa
(Vlada Republike Hrvatske, 2012:43-44,50.). U drugim dokumentima, koji se tiču socioekonomskog razvoja, razvoja poduzetništva te suzbijanja socijalne isključenosti, socijalno poduzetništvo ne koristi se kao termin niti se posebno spominje, iako se ovi dokumenti posredno dotiču i područja socijalnopoduzetničkih djelatnosti. Sve navedeno ukazuje
na nedovoljno poznavanje niti razumijevanje fenomena socijalnog poduzetništva na institucionalnoj razini. Po nekima, razlog slabe institucionalne razvijenosti jest u percepciji o ovom fenomenu kao nečemu naslijeđenom iz socijalističkog razdoblja (Vidović, 2012:186).

Socijalno poduzetništvo u Hrvatskoj više se pojavljuje u sferi pružanja socijalnih usluga, nego radne integracije slabije zapošljivih skupina, što je dijelom povezano i sa slabijim razvojem zadruga u Hrvatskoj. Inicijativa za socijalno-poduzetnički pothvat najčešće dolazi od organizacije ili skupine, no uglavnom nedostaje inicijalni kapital potreban za pokretanje poslovnog pothvata, za što je potreban vanjski izvor. Za pravo socijalno poduzetništvo potrebno je osigurati samoodrživost i neovisnost o vanjskim izvorima financiranja, koju još uvijek svi promatrani slučajevi ne uspijevaju postići. To se posebno odnosi na pružatelje socijalnih usluga, koji pokazuju tendenciju stvaranja partnerstva s državom (Vidović, 2012:296).
Iz istraživanja se može zaključiti da obrazovne institucije – prvenstveno sveučilišta, moraju inicirati edukaciju i pokazati da socijalno poduzetništvo promovira zajedničke interese društva te da se može razumjeti samo kroz odgovoran stav prema zajednici. Kroz prepoznavanje socijalnog poduzetništva kao mogućeg karijernog puta mladi ljudi mogu razviti ključne vještine i kompetencije koje će im pomoći da postanu važni čimbenici u procesu donošenja odluka i aktivni zastupnici pozitivnih društvenih promjena (Singer et al., 2011:21).

Tekst preuzet:

N. Zrilić, D. Širola: Socijalno poduzetništvo – nova mogućnost zapošljavanja mladih u Hrvatskoj. Zbornik Veleučilišta u Rijeci, Vol. 2 (2014), No. 1, pp. 59-76

Fotografija: Pixabay