Odgoj za odgovornost

Svi roditelji/odgajatelji nastoje na neki način disciplinirati dijete. Riječ disciplina dolazi iz latinskog jezika i označava nastavu, obrazovanje, red. U tom smislu disciplinirati znači usmjeravati dijete prema pozitivnom (poželjnom) ponašanju. Najčešće to činimo uz pomoć kazni i nagrađivanja, značajno rjeđe dopuštanjem da dijete osjeti prirodne posljedice svog postupanja čemu ćemo u ovom tekstu posvetiti posebnu pažnju.  

Pri tom valja imati na umu da se učinkovita disciplina temelji na poznavanju djeteta i njegovih potreba više nego na korištenju određenih tehnika i metoda. One (tehnike i metode) mogu biti utjecajne toliko koliko je odnos roditelj – dijete kvalitetan. Kada dijete ima poteškoća u slijeđenju pravila roditelj bi trebao iskoristiti svoju povezanost s djetetom i ustanoviti što potiče neželjena ponašanja i kako mu pomoći u rješavanju tih problema. Umjesto da pokušava  „natjerati“ dijete na željeno ponašanje. Roditelj takvim postupanjem postaje učitelj svojem djetetu i podrška i osoba kojoj se ono može obratiti u uspješnijem svladavanju svakodnevnih izazova.

Dopuštanjem djeci da osjete prirodne posljedice svojih ponašanja omogućavamo im da na vlastitom iskustvu uče i razumiju utjecaj svojih postupaka te tako potičemo odgovorno i ispravno postupanje. Kažnjavanje je dokazano manje učinkovito i nepedagoško – potiče laganje i posramljuje te narušava odnos djece i roditelja. Kad dijete razumije prirodne posljedice svojih postupaka i slobodnom voljom donosi odluku o postupanju vjerojatnije će to činiti i kad nije pod nazorom roditelja, odgajatelja ili druge osobe.

Budući da svi najlakše učimo na primjerima navest ćemo njih nekoliko:

Dijete unatoč upozorenju roditelja trči po stanu i pri tom se oklizne i padne. Roditelj bi trebao provjeriti da se nije ozbiljno ozlijedilo i ako to nije slučaj pustiti dijete da istrpi ozljedu. To može biti popraćeno riječima poput „Žao mi je što si se ozlijedio no, to se događa kada se tako ponašamo. Nadam se da ćeš me drugi puta poslušati.“

Dijete odbija jesti za vrijeme ručka. Roditelj treba upozoriti dijete na to da je vrijeme za obrok i da će sljedeći biti tek za sat ili dva. Ukoliko ono i dalje odbija roditelj mu ne bi smio dopustiti da jede nešto drugo (npr. slatkiše) prije nego dovrši obrok koji je odbio uzeti. 

Dijete inzistira da u park uzme ide svojim romobilom premda ga je svaki puta do tad ostavio na pola puta. Roditelj ga na to treba upozoriti i ako ono i dalje inzistira na tome da ponese romobil roditelj treba inzistirati na tome da ono gura romobil do parka i natrag kući.

Dijete ujutro ne ustaje na vrijeme i kasni u školu. Roditelj ga treba upozoriti na to da će imati neopravdani sat u slučaju da se to dogodi još jednom, bez opravdanog razloga. I pri tome treba ostati.

Roditelj šeće s djetetom za kišnog dana. Upozori ga da oprezno skače po lokvama kako se ne bi smočilo. Dijete zanemaruje upozorenja i nakon što se smoči želi prekinuti šetnju i ići kući. Ukoliko to nije opasno po zdravlje djeteta roditelj treba inzistirati na šetnji onoliko koliko to njemu odgovara i reći djetetu da je bilo upozoreno.    

Dijete odbija pravilno prati zube i pojavi se karijes pa mora ići stomatologu. Valja mu ponovno objasniti da je karijes prirodna posljedica loše higijene i da se najbolje prevenira pravilnim i redovitim pranjem. 

Dijete posudi knjigu u knjižnici i zaboravi je vratiti na vrijeme. Zakasninu bi trebalo platiti iz svog džeparca ili ušteđevine.  

Dajući djetetu priliku da osjeti prirodne posljedice svojih postupaka na najbolji način ih učimo kako njihovi izbori imaju posljedice, na njih same i na druge. Neka neželjena ponašanja nemaju neposrednu prirodnu posljedicu. Na primjer, odbijanje pranja zubi može tek nakon dužeg vremena dovesti do karijesa i samo objašnjenje vjerojatno neće odmah promijeniti ponašanje djeteta. Djeca moraju biti u stanju vidjeti vezu između svog (ne)postupanja i posljedice kako bi shvatila i promijenila ponašanje. Kada prirodnih posljedica nema ili je posljedica moguća tek u daljnjoj budućnosti, okrećemo se logičkim posljedicama. Npr. ako dijete ne želi dijeliti svoje igračke s drugom djecom ili je grubo prema njima vjerojatno je da će druga djeca izbjegavati druženje s njime. Dijete trebamo upozoriti na takve i posljedice, objasniti mu da svojim ponašanjem utječe na druge i da ima mogućnost odabrati ponašati se drugačije, da je njegova odgovornost da promijeni ponašanje.
Sve to djetetu treba reći mirnim tonom, ne kao lekciju nego kao objašnjenje uzorka i posljedica.

Primjer: Dijete je kod prijatelja i negoduje i odbija ići kući kad ga pozovete. Upozorite ga da idući puta neće moći doći prijatelju bude li to slučaj. Uvjet da ga pustite prijatelju treba biti poštivanje dogovora o vremenu i načinu dolaska kući. Važno je da dijete razumije odnos između svog ponašanja (uzroka) i posljedice.

Mnogim je roditeljima ovakvo postupanje veliki izazov. Uglavnom se muče s dosljednošću i s osjećajem gubitka kontrole nad svojim djetetom. Nažalost, nema prečice niti lakšeg puta. Odgajanje djeteta najljepši je i najteži te najodgovorniji posao na svijetu. Želimo li nešto postići moramo doći do točke kada ćemo dopustiti da dijete dobije lošu ocjenu (jer ne sluša s pažnjom ili ne uči dovoljno), da padne (jer ne želi ići polako i oprezno), da bude gladno (jer nije željelo napraviti ili ponijeti užinu), da dobije neopravdani sat (jer je zakasnilo u školu) i sl.  

Ovo ne znači roditeljsko isključivanje nego odgoj za odgovornost prema sebi i prema drugima, životnu školu. Tako dijete uči da svako postupanje ima neku posljedicu, da pravila postoje iz nekog razloga, da ono ima izbor, a svaki izbor nosi određene posljedice..

S djetetom treba razgovarati o njihovim odlukama i posljedicama tih odluka. Mlađoj djeci treba ponuditi izbore, starija će moći samostalnije birati. Važno je čuti njihove razloge, razgovarati o njima. Takvim razgovorima pomažemo im da maksimalno uče iz svojih postupaka i izbjegnu neželjene posljedice u budućnosti.

Neka područja u kojima bismo trebali dopustiti djetetu da osjeti prirodne posljedice:

Osobni prostor i stvari
U većini slučajeva učinkovito je dopustiti djetetu da ima kontrolu u svom prostoru i nad svojim stvarima. To može biti vrlo izazovno no, ukoliko razgovori, dogovori i uvjeravanja ne pomažu – nema druge. Ukoliko dijete ne osjeti posljedice svog nereda (ne može pronaći stvari koje mu trebaju ili čistu odjeću ili sl.) i ukoliko to netko obavi umjesto njega ono neće steći osjećaj kako stvari funkcioniraju u životu. Neće razviti vještine potrebne za samostalno funkcioniranje u odraslijoj dobi.  

Odrađivanje kućanskih poslova
U skladu sa svojom dobi i mogućnostima svako bi dijete trebalo sudjelovati u kućanskim poslovima i pomagati roditeljima. To ne bi smjela biti kazna za neposluh nego redovna aktivnost svih članova obitelji pa tako i djece. U slučaju da dijete ne odradi neki posao treba ga upozoriti na posljedice. Npr. ako ne pospremi igračke ne može ići u park ili ako ne opere posuđe ne može gledati TV ili igrati igricu u/na određeno vrijeme. Važno je upozoriti dijete unaprijed i tako mu omogućiti da napravi izbor.

Školski uspjeh
Škola je djetetov posao i odgovornost. Treba mu omogućiti uvjete da ga obavlja, ohrabrivati ga i poticati no, ne činiti to umjesto njega (ne čitati lektire, ne pisati zadaće i sl.). Važno je da pohvaljujemo trud i zalaganje, ne isključivo rezultate. Isto tako, treba dopustiti i lošu ocjenu, prijekor od strane učitelja/profesora ili drugo ukoliko dijete isto zasluži svojim (ne)radom ili ponašanjem.  

Neprihvatljivo ponašanje
Koliko god to željeli roditelji ne mogu kontrolirati ponašanje svog djeteta u svim situacijama, a posebno onda kad ono nije s njima (kad je u školi, na ulici ili sl.). Ukoliko se u nekoj situaciji dijete ponese neodgovorno (npr. izgubi prijateljevu jaknu), treba snositi posljedice (otplaćivati novu jaknu od svog džeparca ili odrađivanjem nekih poslova ili sl.). Zapadne li dijete u neku nevolju u školi valja biti svjestan da ono ima svoju vlastitu „istinu“ o tome što se dogodilo, da će vjerojatno naglasiti informacije koje ga opravdavaju i prikriti one koje ga terete. Ne treba a priori zauzimati strane i opravdati dijete nego cijelu situaciju pokušati sagledati što objektivnije i dopustiti da dijete snosi posljedice svog ponašanja. Svi griješimo, važno je samo da učimo iz tih grešaka i nastojimo ne ponavljati ih.  

Važno je pitati se: Je li ponašanje mog djeteta uistinu zabrinjavajuće? Hoće li se njegovi izbori u ovoj situaciji dugoročno negativno odraziti na njega? Ponaša li se ono uistinu i pretežito neprihvatljivo prema meni i prema drugima? Ukoliko su odgovori na ova pitanja pozitivni vjerojatno smo bili previše popustljivi prema djetetu pa moramo promisliti o svom odnosu s djetetom i o učinkovitijim metodama odgoja kako bismo utjecali na djetetovo ponašanje.   

Na roditelju je odgovornost poučavanja djeteta, na djetetu da radi izbore i iskusi posljedice istih.
Sva djeca ponekad rade loše izbore i roditelji ne bi trebali bježati od toga da dijete osjeti posljedica svojih izbora. Unatoč tome što je pametnije i lakše učiti na tuđim greškama, najbolje se uči iz vlastitih, a najbolje je kad imamo mogućnost učiti od malena, iz svakodnevnih neopasnih, a poučnih situacija.

Photo by Karolina Grabowska from Pexels