Otuđujući roditelji

Otuđujući roditelj onaj je koji nastoji dijete otuđiti od drugog roditelja, onaj koji potiče otuđivanje. Pod utjecajem otuđujućeg roditelja djeca nerijetko odbacuju drugog roditelja dovodeći ga u nezavidan položaj uskraćenih roditeljskih prava i odnosa s djetetom. Dok neki od otuđenih roditelja mjesecima i godinama pokušavaju sustavu i okolini dokazati da nisu zaslužili takav položaj, otuđujući roditelji često ostaju neprepoznati i provlače se kroz sustav gotovo bez posljedica. Zlostavljajuća ponašanja otuđujućih roditelja znaju trajati godinama, a za to vrijeme dijete raste otuđeno od drugog roditelja noseći težak psihološki teret.

Motivi za otuđivanje djeteta od drugog roditelja su brojni: osvećivanje, mržnja, nerazriješeni odnosi, neprihvaćanje razvoda, nesvjesnost, neznanje i drugo. U podlozi se nalazi psihopatologija otuđujućeg roditelja koji sebe doživljava kao djetetovog zaštitnika i onda kad za tu zaštitu nema realne potrebe (onda kad drugi roditelj nije progonitelj, nasilnik ili sl.).

Nažalost, prisutna dinamika zna biti vrlo konfuzna i teško dokaziva pa mnoge stručne osobe bivaju dovedene u zabludu. Na problem otuđenja ne bismo smjeli gledati jednostrano. Umjesto da se bavimo gotovo isključivo s otuđenim roditeljem trebali bi se baviti oboma.

Dijete koje se, pod utjecajem otuđujućeg roditelja, otuđuje od drugog roditelja, stapa se s otuđujućim roditeljem zanemarujući vlastite potrebe i želje i postajući ovisno o željama i potrebama otuđujućeg roditelja. Riječ je o psihološkom rascjepu (tzv. splittingu), mehanizmu obrane koje djetetu omogućuje da emocionalno preživi tešku situaciju. U takvom stanju dijete zna izreći kako mrzi jednog roditelja, drugoga pak glorificirati što se neopravdano često stavlja na teret otuđenom roditelju.

Otuđujući roditelji znaju zadovoljno „trljati ruke“ zbog dobro obavljenog posla smatrajući da su time što su dijete uspjeli otuđiti od drugog roditelja dokazuju kako su oni sami dobri roditelji. Daleko je to od istine. Otuđenje djeteta od jednog roditelja i priklanjanje drugom češće je znak uvjetovane ljubavi otuđujućeg roditelja i djetetova straha da ju ne izgubi, da ne bude odbačeno ne udovolji li potrebama i željama tog drugog (roditelja koji potiče otuđivanje). Osim toga, odbacivanjem jednog roditelja dijete odbacuje dio sebe što može rezultirati nizom negativnih posljedica: od razvoja anksioznosti i depresije,  smetnji u učenju, sklonosti rizičnim i autodestruktivnim ponašanjima u adolescentskoj dobi, nesposobnosti uspostavljanja zdravih međuljudskih i intimnih odnosa i sl.

Važno je da stručnjaci uvaže sve aspekte dinamike obiteljskih odnosa i pronađu odgovor pazeći da ne upadnu u zamku uvažavanja djetetove otuđene volje i želja, rukovodeći se onime što je u njegovu najboljem interesu.

U takvoj, iznimno toksičnoj situaciji, štetu trpe sve strane, s tim da je dijete najranjivije. Svim stručnjacima uključenim u tu obiteljsku dinamiku (kroz sustav socijalne skrbi, zdravstvo, školstvo, pravosuđe) dijete i njegova dobrobit trebaju biti na pravom mjestu. Na to nas obvezuje zakon države u kojoj živimo i moralni zakon u nama.

U našoj zemlji i okruženju procesi traju predugo, djeca hodaju po obradama i vještačenjima, provodeći svoje djetinjstvo u toj toksičnoj situaciji. Ne bismo smjeli zaboraviti da je jedno od temeljnih prava svakog djeteta  kontinuirano prisustvo oba roditelja u njegovom životu, osim u slučaju zlostavljanja).

Otuđivanje je, baš kao i otuđenje oblik emocionalnog zlostavljanja koje treba biti prepoznato i određeno kao neprihvatljivo i podložno sankcioniranju.

Ne smijemo zaboraviti i ljudska prava otuđenih roditelja koji godinama trpe, a šteta nanesene povrede ponekad budu nepovratne, odnosi nepovratno narušeni, psihološko zdravlje također.