Pisanje kao terapija

Pišem,

Kako ponekim danima teško dišem

Kako ponekad osjećam slona na leđima

Kako drugačije promatram svijet

Ovim očima malim, stisnutim, smeđima.

Pišem,

Kako ponekad ne vidim put iz bezdana

Kako nekad nema mog neba zvjezdana

I tu sjedim ja, sklupčana i sama

Ispred mene tišina, u glavi galama

Onda izvučem torbu, otvorim teku

Izvadim list papira, zaboravim na jeku

Napišem si da je dobro, da sve će to proći

Da nije loš život – već će bolji dani doći.

Pišem. Pišem kada se osjećam loše. Pišem kada se osjećam dobro. Pišem kada mi je „sve na mjestu“. Pišem kada se svijet oko mene raspada. To ne mora biti esej, gramatički točno, to ne mora biti pjesma, to ne mora biti uredno. Pišem da vidim što mi je u glavi. Ono što me muči, ono što mi nedostaje, lijepa uspomena, tužno sjećanje. Opišem svoj dan. Opišem svoju strast. Samorefleksija je dug i težak put, pun uspona i padova. I često se dogodi, kada samo razgovaramo sami sa sobom, da izgubimo fokus. Zbog previše informacija kojima smo „bombardirani“  svakog dana. Zbog nesnalaženja u organizaciji tih bitnih od nebitnih informacija. Zbog samog straha da ćemo se, ulaskom u „vrtlog“ naših misli, osjećati još gore jer ćemo se izgubiti ili će loše misli prevladati. Upravo iz tog razloga prakticiram takozvani  journaling tj. vođenje dnevnika. Taj dnevnik može biti u kojoj god duljini i formatu koji nama najviše odgovara. A, pogodnosti su brojne. Od povećanja kreativnosti i izražavanja do boljeg postizanja zacrtanih ciljeva. Kada pišem procesiram loše događaje i obrasce svog ponašanja. Zašto sam to učinila? Kako sam se tada osjećala? Najbitnije je da izražavam svoje emocije što mi pomaže da ih bolje razumijem te naposljetku da bolje razumijem sebe. Na kraju dana samo ta mala slova na velikom papiru čine da mi se problemi više i ne čine toliko velikima.

Autorica: Barbara Ušković

Izvor fotografije: Unsplash

Ilustracije izrađene u Canvi.