Pitat će te starost gdje ti je bila mladost

Vrlo se često može čuti mišljenje da je mladost doba koje treba živjeti punim plućima, stiščući gas do daske i grabiti i isprobavati sve što nam se pruža. Kao da kasnija razdoblja u našem životu nose sa sobom obaveze i trenutke pune briga, problema, bez imalo vremena za zabavu, opuštanje, isprobavanje novih hobija i upuštanja u pustolovine. Naravno, istina je da nakon naoko bezbrižnog razdoblja školovanja, za neke i studija, dolazi vrijeme u kojemu moramo zagaziti u ozbiljan „svijet odraslih“, svakodnevno odlaziti na posao koji nam ukrade minimalno trećinu dana, plaćati račune, brinuti o svojoj imovini, revno obavljati kućanske zadatke. Neki će se vrlo brzo, ili pak nešto kasnije, morati brinuti i o svojoj djeci, postaviti ta nježna i osjetljiva bića na čvrste i stabilne temelje, usklađivati i svoje i njihove potrebe i obaveze, uz to i dalje žonglirajući s poslovnim i kućanskim obavezama. Ugura se tu i pokoje putovanje, druženje s prijateljima, poneki izlazak u kino, na predstavu ili u restoran. Šetnja nekim parkom, ljetovanje, zimovanje. Možda se nađe vremena i za neku sportsku ili umjetničku aktivnost, barem pokoji ukradeni sat za neki hobi, čitanje knjige, gledanje filma. No sve to spada u „slobodno vrijeme“, vrijeme kojega nakon mladenačke bezbrižnosti ima sve manje i mnogi u njega ne uspiju smjestiti sve iznad navedene aktivnosti, nekad čak niti četvrtinu njih. Kada i uspijemo uhvatiti taj tako željno očekivani slobodan trenutak, nije baš uvijek lako uživati u njemu i potpuno se opustiti. Uvijek se u pozadini nalazi svijest o činjenici da su ti trenuci ograničeni, da vrijeme u kojemu bezbrižno uživamo curi neumoljivo i da se nakon toga moramo vratiti svojem poslu, obiteljskim ili nekim drugim obavezama.

Zbog toga mora da je lud svatko tko u mladosti ne cijedi svaku sekundu u danu do krajnjih granica, ne ide u lude provode, na spontana putovanja, ne balansira ne granici između hrabrosti i nepromišljenosti, ne bavi se sa sto pedeset hobija i aktivnosti istovremeno kao da mu je to zadnja prilika prije nego ga snažno zgrabe ralje odgovornosti koju godine nose sa sobom. Što ćeš pričati unucima ako ti je mladost mirna i bez uzbuđenja, ako nisi isprobao sve što ti se nudilo, ako nisi živio trenutke vrijedne kadrova akcijskih ili avanturističkih filmova? Zašto ne bismo preokrenuli perspektivu i prestali gledati na „starost“ kao na vrijeme rezervirano za prisjećanje na duge i uzbudljive priče, nego na vrijeme za pisanje istih? Na vrijeme u kojemu se mogu ispuniti sve neispunjene želje i čežnje za isprobavanjem novih vještina, posvećivanjem vremena sebi, uživanjem u slobodnom vremenu koje mami na druženja, izlaske, putovanja. Ionako se na neki način nakon umirovljenja od stalne poslovne obaveze vraćamo na početak – vrijeme nam je ponovno slobodno kao u ranoj mladosti, rasterećenije i dano na modeliranje prema našim, a ne tuđim potrebama i zahtjevima.

Ne treba očajavati i gledati na godine koje su nam prošle i osjećati se kao da smo nešto propustili, već se veseliti trenucima u kojima ćemo to moći nadoknaditi. Ne treba žuriti u mladosti i ganjati uzbudljiv život ako ne osjećamo da nam takav ritam zaista i odgovara. Tko zna što nas očekuje u našoj drugoj mladosti, onoj za 30, 40, 50 ili 60 godina. Možda život toliko ispunjen i bogat, da se nećemo ni sjetiti pitati za mladost i žaliti za njom, uživajući u svježe ispisanim stranicama debele i bogato ilustrirane knjige zvane život.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Unsplash