Podrška obitelji – najvažnija podrška u životu starije osobe

Postoje različite definicije obitelji, a njene su se funkcije kroz povijest mijenjale. No, svima je zajedničko to da se obitelj sastoji od međusobno povezanih ljudi koji se na neki način podržavaju. Svaka obitelj ima svoju dinamiku, svaki član obitelji svoje mjesto i ulogu. Ta dinamika se s vremenom mijenja, slijedom toga mijenjaju se i uloge članova obitelji.

Obitelj je naša prva životna stanica – članovi obitelji prve su osobe koje upoznajemo u svom životu, trebamo ih da zadovolje naše potrebe (za njegom i pažnjom kad smo sasvim mali), za socijalizacijom (odgojem, procesom u kojem pojedinac, kako raste i razvija se, internalizira društvene vrijednosti i norme). Obitelj nas u najvećoj mjeri određuje i oblikuje u osobe kakve jesmo.

Starijim osobama obitelj predstavlja zajednicu temeljenu na krvnom srodstvu, povezanosti i uzajamnosti. U toj dobi osoba doživljava razne promjene i prilagodbe slijedom istih.
Govorimo o razdoblju iznad 65. godine života, promjenama u socijalnom i funkcionalnom statusu.

Biološki aspekt starenja odnosi se na usporavanje i opadanje funkcija organizma, kod psihološkog riječ je o promjenama u psihološkim funkcijama i promjenama ličnosti, kod socijalnog aspekta govorimo o promjenama koje se odnose na društvenu zajednicu u kojoj osoba živi.

Teorije koje su usmjerene na socijalni aspekt starenja naglašavaju važnost socijalne uključenosti i podrške, posebno od strane članova uže, a potom i šire obitelji, prijatelja, susjeda, znanaca.
S godinama se događaju promjene u socijalnim aktivnostima i interakcijama. Najčešće se događa njihov pad koji kod svake osobe, a naročito kod osoba starije životne dobi, značajno utječe na osjećaj zadovoljstva životom, posljedično i zdravstveni status. Potvrdila su to mnoga znanstvena istraživanja – društveno aktivni pojedinci žive duže i kvalitetnije u odnosu na one koji su isključeni, usamljeni, socijalno deprivirani.

Zbog svega navedenog, od velikog je značenja da starije osobe imaju aktivan život, da pronalaze nove interese, u skladu sa svojom dobi i mogućnostima, te da zadrže socijalne kontakte s članovima obitelji i prijateljima.

Nažalost mnogo je osoba koje  žive u nezadovoljavajućim bračnim, obiteljskim odnosima (u sukobu s braćom/sestrama, djetetom/djecom ili unucima), prijateljskim ili susjedskim odnosima. Imamo li u vidu da s godinama neki ljudi postaju mudriji i posloženiji, neki rigidniji u stavovima, tvrdoglaviji,  manje poučljivi, zaglavljeni u nekad usvojenim obrascima ponašanja, postaje jasnije zašto je u zrelijoj životnoj dobi teško održavati socijalnu mrežu.

Ovi drugi (rigidniji, tvrdoglaviji) biraju odnos samo s onima koji ih podnose i s kojima imaju osjećaj pozitivnog emocionalnog iskustva, druge izbjegavaju (one koji im se suprotstavljaju, koji izražavaju svoje neslaganje, koji ih potiču na promjenu i sl.). Često se tada dogodi paradoksalna situacija – socijalni kontakti osobe svedu se na minimum, a osoba ih priželjkuje, ima potrebu za povezanošću i uključenošću.
S druge strane, sa starenjem se prirodno događa smanjeni broj ostalih socijalnih kontakata (s poznanicima, kolegama, prijateljima, susjedima) pa potreba za povezanošću s članovima obitelji bude izraženija. Osim toga, uslijed odlaska u mirovinu/prestanka rada, funkcionalne nesposobnosti, povećanog rizika od obolijevanja, financijske ovisnosti, gubitka nekih bliskih osoba (npr. bračnog druga) i sl. povećava se potreba za podrškom obitelji i šire zajednice. Osobe starije životne dobi tu podršku najviše očekuju i žele dobiti od najbližih – bračnog partnera, djece i unuka, braće i sestara, rodbine.

Prema Obiteljskom zakonu iz 2018., briga za ostarjele roditelje više nije izbor, nego i zakonska obveza. Zakon definira kako građani imaju obvezu brinuti o svojim roditeljima u starosti, odnosno nakon što roditelji navrše 65 godina. Nebriga za roditelje smatra se oblikom obiteljskog nasilja, a kazna za nebrigu ili neprijavljivanje nasilja nad starim roditeljima može biti novčana ili zatvorska.

Biološki određeni obiteljski odnosi često su obilježeni osjećajem dužnosti mlađih generacija prema ostarjelim članovima. U ne tako davnoj prošlosti taj osjećaj bio je toliko uvriježen da su se djeca mogla smatrati najpouzdanijim socijalnim resursom osiguranja skrbi za starije osobe.

Ukoliko je starija osoba doživjela gubitak bračnog partnera još je važnije pružiti joj osjećaje bliskosti, suosjećanja i podrške. Nakon bračnog partnera dijete je roditelju najbliža osoba na koju bi se trebao moći osloniti i od koga bi trebao dobiti razumijevanje i podršku. Ta podrška može se iskazivati fizičkom i emocionalnom dostupnošću, praktičnom brigom, financijskom pomoći. Starijim je osobama važan osjećaj prihvaćenosti i uključenosti pa su i svi oblici participacije u obiteljskim obvezama i razonodama dobro došli (od čuvanja unučadi, sudjelovanja na obiteljskim proslavama, obavljanju nekog posla u skladu s mogućnostima i sl.). Takva uključenost pruža im prijeko potreban osjećaj korisnosti i pomaže prevladavanju osjećaja usamljenosti i nemoći.

Budući da živimo u vrijeme užurbanosti obilježeno prvenstveno kroničnim nedostatkom vremena, a zatim i drugih kapaciteta (stambenih, financijskih, voljnih) skrb o starijim članovima obitelji mnogima je teško ostvariva misija. Posebno je izazovno obiteljima čiji stariji članovi ne mogu samostalno funkcionirati i za koje je zbog toga i prethodno navedenog, najprimjerenija institucionalna skrb.

Mnoge  osobe starije životne dobi teško pristaju na takvu promjenu jer ona podrazumijeva napuštanje vlastitog doma i poznatog okruženja, odlazak u nepoznato i neizvjesno, a tu su prisutni i osjećaji straha od napuštanja, nevažnosti, isključivanja i sl. Djeca i/ili drugi članovi obitelji koji smještaju svog starijeg člana u instituciju trebali bi biti svjesni poteškoća s kojima se suočava osoba koja prolazi kroz takvu promjenu i kroz redovne posjete i kontakte, dostupnost i ohrabrivanje biti podrška.

Premda je po smještaju osobe u dom za starije kvantiteta kontakata manja, kvaliteta ne bi smjela izostati – odvajanjem od obitelji ne prestaje naša obveza brinuti, komunicirati, ostati uključeni i uključivati. Postoji niz načina na koje osobi odvojenoj od obitelji i smještenoj u instituciju možemo nastaviti biti podrška i njegovati bliskost i povezanost – od redovnih posjeta, telefonskih poziva, zainteresiranog razgovora, slušanja, odlazaka u šetnju, pozivanja na obiteljska druženja (proslave, nedjeljni ručak, izlet ili sl.) i dr.

Obiteljska podrška i uključenost imaju zaštitnu funkciju  – pozitivno djeluju na stariju osobu i njen osjećaj zadovoljstva životom te lakše suočavanje s različitim problemima, stresom, prilagodbom na  novu životnu situaciju, na zdravlje općenito.

Obitelj je nezamjenjiva. Obiteljska podrška najvažnija je karika u lancu socijalne podrške starijim članovima obitelji i društva općenito.  Sat ide samo prema naprijed i svi mi koje posluže zdravlje i sreća susrest ćemo se sa starenjem i starošću i svime što uz njih ide.

Ono što bismo željeli sebi u budućnosti pokušajmo pružiti sada našim starijim članovima.

 

Photos courtesy of PIxabay