Pogled s prozora

Ujednoj bolničkoj sobi ležala su dva starija čovjeka, oba teško bolesna. Jedan je imao krevet pored prozora i često bi sjeo i gledao van. Drugi je čovjek cijelo vrijeme ležao u svom krevetu. Zbog svoje bolesti nije ustajao iz kreveta.

Provodili su tako dana, u istoj sobi. Znali su satima pričati, o svojim životima, suprugama, obiteljima, poslovima… I tako, iz dana u dan.
Čovjek uz prozor opisivao bi svom kompanjonu sve što bi vidio kroz prozor. Pričao bi o tome kakvo je nebo, ima li sunca, pričao je o drveću i pticama, jezeru i labudovima, o slučajnim prolaznicima, djeci, zaljubljenima, cvijeću… Čovjek u krevetu uživao je slušajući te priče. Zatvorio bi oči i zamišljao život koji se odvija izvan bolničke sobe. I tako su prolazili dani i tjedni. Dvojica staraca postali su bliski prijatelji.

Jednoga jutra, liječnici su pronašli beživotno tijelo čovjeka koji je ležao pored prozora. Rekoše da je umro mirno, u snu. Svi su žalili za ljubaznim čovjekom, najviše njegov kompanjon iz sobe.
U želji da vidi sve ono što mu je prepričavao njegov preminuli prijatelj starac zamoli da ga premjeste u krevet pored prozora. Udovoljili su njegovoj molbi.

Polako, s puno napora, smjestio se tako da može gledati van. Bio je uzbuđen, napokon će vidjeti sve ono što mu je opisivao njegov prijatelj.

Ali… kad je pogledao kroz prozor vidio je samo zid. Veliki bijeli zid bolničkog krila. Ostao je zatečen. Nije mu bilo jasno kako je njegov prijatelj mogao da vidjeti toliko lijepih prizora i opisivati ih…

”Možda te je samo htio razveseliti.” – reče mu sestra koja se brinula za njega.

Nepoznati autor

Preuzeto s www.prakticanzivot.com

Fotografija Pixabay