Priča o Bridgertonovima: Nekonvencionalne metode liječenja mentalnih poremećaja u prošlosti
Novost, objavljeno 03.04.2025.
U iščekivanju nove sezone popularne serije Bridgerton koja je svojim skandalima, raskošnim kostimima i uzbudljivim romansama ukrala dah svojim gledateljima, njezini ljubitelji vrijeme si mogu prikratiti gledanjem mini-serije Kraljica Charlotte: Priča o Bridgertonovima koja je, ako uz to još njegujete i ljubav prema „znanost o duši“, pravi dijamant sezone. Uz to što pruža mogućnost gledateljima da zavire u prošlost kraljice Charlotte, ova serija nudi i uvid u mnogo mračnije zakutke prošlosti otkrivajući tako različite nekonvencionalne i neetičke metode tretiranja mentalnih poremećaja. Potonje nam pruža upravo priča jednog od glavnih likova ove serije, kralja Georgea III., koji je patio od tada nepoznatog mentalnog poremećaja. Stručnjaci niti danas nisu sigurni o čemu se točno radi budući da se kraljevo stanje nastojalo sakriti od gladnih očiju puka i dvorskih službenika.
Što je to „zastrašujuća metoda“?
U strahu da ne ostane bez prijestolja i ne povrijedi svoju suprugu Charlotte, kralj George III. prepustio se liječenju doktora Johna Monroa. Doktor Monroe navedeni je tretman liječenja i sam nazvao “zastrašujućom metodom”, no čak ni te riječi ne mogu u punini opisati ono što se događalo iza zatvorenih vrata podruma palače u Kewu. Budući da je doktor vjerovao kako je kraljev poremećaj odraz njegova povlaštenog života, metoda “liječenja” uključivala je stavljanje kralja u podređeni položaj. To je obuhvaćalo da kralj živi neprivilegiranim životom seljaka, primjerice da jede pučku hranu. Kralja se također podvrgavalo i okrutnim metodama kao što su uranjanje u hladnu vodu te liječenje pijavicama. Ranije navedene rigorozne metode korištene od strane doktora Monroea nisu ni u kojem smislu bile učinkovite u saniranju kraljeva stanja te su nerijetko rezultirale očajničkim krikovima mladoga kralja koji su odjekivali čitavom palačom.
Odražava li ekranizirani prikaz liječenja stvarne tretmane iz prošlosti?
Iako su ranije spomenute metode unutar ove serije predstavljene na ponešto ekstreman način, neke od prikazanih metoda „liječenja“ uistinu su činile učestalu praksu koja se primjenjivala u tadašnjim „umobolnicama“ kao što je bio i notorni Bedlam. Navedena ustanova predstavljala je prvu bolnicu za mentalno oboljele u Engleskoj te je iz njenog imena nastala istoimena riječ „bedlam“ koja se upotrebljavala kao općeniti naziv za sve psihijatrijske bolnice.
Jednu od tadašnjih terapijskih metoda korištenih unutar Bedlama činila je ranije spomenuta terapija kupanja u hladnoj vodi, koja je u ovu psihijatrijsku bolnicu uvedena 1680-ih godina te je predstavljala popularan način liječenja kroz veći dio 18. stoljeća. Chambers (2020) navodi da se opisana metoda sastojala od toga da su pacijenti bivali dugo uronjeni, zalijevani ili pak zamotani u ručnike natopljene hladnom vodom i to dok su bili vezani lancima.
U pročišćenom tijelu zdrav um, zar ne?
Budući da su se u tadašnje vrijeme mentalni poremećaji još uvijek smatrali isključivo bolešću tijela, Chambers (2020) izvještava kako se pacijentima često prepisivalo prisilno izazivanje krvarenja, povraćanja i/ili proljeva kako bi se tijelo očistilo od svojih „melankoličnih humora“, a u istu svrhu koristila se i hirudoterapija, odnosno puštanje krvi pomoću pijavica. Sun (2007) u svom radu tako ističe da su tadašnji terapeuti stavljali pijavice na vlasište pacijenata kako bi smanjili prokrvljenost mozga, za koju se smatralo da je jedan od uzroka epilepsije. Kaustične tvari također su se koristile i nanosile na kožu da izazovu opekline i mjehuriće kako bi se na taj način iz tijela mentalno oboljelih pacijenata otpustile neželjene tekućine ili tumori.
Rotacijska terapija: Vrtoglavicom do “smirenja”
Uz prethodno navedene metode nerijetko se koristio i takozvani tretman vrtnjom kojeg je razvio Erasmus Darwin, djed poznatog Charlesa Darwina. Dakle, tretman vrtnjom ili rotacijska terapija provodila se tako što bi se pacijente smjestilo u stolicu koja je bila obješenu na gredu pomoću užadi pričvršćene za pacijentove noge, a potom bi se stolicu okretalo otprilike 20 do 40 puta u jednom smjeru. Ako vam to nije zvučalo dovoljno potresno i krajnje neugodno treba napomenuti i to kako je sam Darwin preporučio da se ovaj tretman izvodi „sat ili dva, tri ili četiri puta dnevno tijekom mjesec dana“. Pritom se smatralo kako bi opisani tretman kod pacijenata trebao potaknuti miran san i osjećaj smirenosti.
Kakvi su bili opći uvjeti života unutar bedlamskih zidina?
Osim užasavajućih metoda liječenja i sami uvjeti unutar Bedlama i nekih sličnih institucija bili su daleko od humanih. Chambers (2020) otkriva kako se pacijente držalo unutar mračnih, prljavih i hladnih soba te su mnogi od njih bili vezani lancima za zidove ili krevete, pri čemu su brojni pacijenti bili u potpunosti nagi te prekriveni jedino dekom kako bi se barem malo zaštitili od hladnoće i štakora koji su također bili stanari tih mračnih prostorija.
Gospodinu Pinelu, s ljubavlju
U današnje vrijeme se za tretman mentalnih poremećaja, srećom, koriste daleko humanije i ujedno mnogo efikasnije metode. Jedna od osoba kojoj možemo zahvaliti za poboljšanje i humanizaciju načina liječenja mentalnih bolesti jest Philippe Pinel, liječnik koji je počeo poučavati mentalne poremećaje kako bi pomogao svome prijatelju da se osjeća bolje.
Pinel je za svog života napisao veliki broj članaka u kojima se zalagao za humaniji pristup u tretiranju mentalno oboljelih osoba te je, kao direktor tadašnje umobolnice Bicêtre, ukinuo praksu vezanja pacijenata lancima, poboljšao im obroke, prestao im puštati krv i zabranio bilo kakvo grubo postupanje prema njima, uključujući i ukidanje tretmana vrtnjom. Uz ukidanje grubih metoda, Pinel je zaslužan i za mnoge inovacije kada je riječ o tretmanu osoba s mentalnim poremećajima. Primjerice, poticao je radnu terapiju, odvojio osobe s različitim mentalnim poremećajima u različite prostorije i protivio se vršenju bilo kojeg oblika kazne ili egzorcizma na pacijentima. U prilog učinkovitosti uvedenih preinaka govori i podatak, na kojeg unutar svoje knjige upućuje Hergenhahn (2009), da se za vrijeme Pinelova vođenja bolnice broj smrti pacijenata znatno smanjio, dok se s druge strane broj izliječenih i potom otpuštenih pacijenata uvelike povećao.
Kako ova lekcija iz prošlosti može doprinijeti boljoj budućnosti?
Usprkos snažnoj potrebi da se svaki dokaz ovakve uistinu mračne povijesti liječenja mentalnih poremećaja sakrije i uništi, takva prošlost ipak može poslužiti kao svojevrstan podsjetnik da se stvari, uz nešto truda i empatije, uistinu mogu promijeniti na bolje. Osobe poput Pinela pritom mogu inspirirati i današnje stručnjake te im pružiti poticaj za stvaranje pozitivnih promjena kroz destigmatizaciju mentalnih poremećaja, edukaciju šire javnosti i poticanje na empatiju.
Autorica: Tea Mesić
Literatura:
Chambers, P. (2020, travanj). Bethlem royal hospital: Why did the infamous bedlam asylum have such a fearsome reputation? HistoryExtra. https://www.historyextra.com/period/victorian/bethlem-royal-hospital-history-why-called-bedlam-lunatic-asylum/
Hergenhahn, B. R. (2009). An introduction to the history of psychology. Wadsworth Cengage Learning.
Sun, H. (2007). From leeching to anaphrodisiacs: Treatments of epilepsy in the nineteenth century. University of Toronto Medical Journal, 84(2), 107–110.
The Editors of Encyclopaedia (2013, 13. rujna). Bedlam. Encyclopedia Britannica. https://www.britannica.com/topic/Bedlam
Izvori fotografija:
https://pixabay.com/illustrations/abandoned-house-spooky-house-7206509
https://www.pexels.com/photo/woman-in-white-shirt-sitting-on-chair-5217851