Svaka faza našeg života donosi nove okolnosti, nove situacije, nove izazove pa i nove ljude. Gubitak starih okolnosti ponekad podrazumijeva i gubitak starih prijatelja, ljudi koji su nam u nekim životnim trenucima bili jako bliski i važni, ali drugačijim rasplitanjem naših životnih putova došlo je do prekida nekad, barem naizgled, čvrste prijateljske veze.

Zašto je to tako? Zašto ljudi odlaze iz našeg života bez da smo to, barem ne svjesno, željeli i tražili? Je li to naš osobni neuspjeh, dokaz da nismo dovoljno odani prijatelji, dovoljno uporne i predane osobe? Odgovor je zapravo jednostavan, možda težak i bolan, ali jednostavan: nisu svi naši prijatelji tu za zauvijek, nije svako prijateljstvo vječno. To ne znači da se ne trebamo truditi i pri svakom malo dužem periodu u kojem se ne čujemo s nekom osobom odmah odustati od tog odnosa i prekrižiti ga. Svatko od nas ima neke trenutke u kojima je prezaposlen, previše okupiran nekim brigama i problemima – zdravstvenim, emocionalnim, obiteljskim, egzistencijalnim. Prolazimo kroz turbulentna i intenzivna razdoblja i vrijeme proleti, a mi shvatimo da se nismo tjednima ili mjesecima čuli s ljudima koji su nam dragi i bitni i pokušavamo opet uspostaviti bliskost, pokazati im da su nam i dalje važni i da mislimo na njih, samo su nas životne okolnosti pritisnule i jednostavno nismo stizali posvećivati se druženjima. To je potpuno u redu i normalno i svaki će pravi prijatelj shvatiti naše razloge i rado nas ponovno pustiti u svoj život te ćemo nadoknaditi sve što smo propustili.

No ponekad je obnavljanje odnosa nemoguće, iscrpljujuće, a najviše od svega – nepotrebno. Svi se mi mijenjamo, mijenjaju nam se prioriteti, životne navike, interesi, čak i neke karakterne osobine. Naravno, u srži smo to i dalje mi, ali jednostavno je nemoguće da s 15, 20, 25 i 35 godina imamo iste potrebe, iste teme koje nas zanimaju, iste ciljeve i poimanja svijeta koji nas okružuje. Zbog toga je trajno odvajanje od nekih ljudi i nekih odnosa potpuno prirodan proces, potreban, logičan i ne bi trebalo izazivati grižnju savjesti ili osjećaj da smo u nečemu podbacili. Ako se s nekim nismo čuli mjesecima, mjeseci su prerasli u godine, naš se život promijenio, okruženi smo nekim novim ljudima koji nam u potpunosti odgovaraju i usrećuju nas, imamo nove planove, nove interese, nove ambicije, postali smo obogaćenije verzije nas samih, nema potrebe silom pokušavati vraćati i uklapati tu osobu u naš život.

Ponekad čak ni nisu potrebne godine, ponekad u kraćem vremenskom razdoblju počnemo nesvjesno, a zapravo prirodno, sijeći veze s nekom osobom zbog toga što smo taj odnos održavali umjetno i bez dubinske želje da opstane. Možda ćemo tu osobu sresti negdje u gradu, srdačno se pozdraviti, zagrliti, možda i pričati nekoliko minuta, možda čak i pola sata, vjerojatno će se činiti da se ništa nije promijenilo, obećat ćemo si da ćemo se čuti i otići na kavu. I onda ćemo se razići, nastaviti svatko svojim putem i shvatiti koliko smo se zapravo udaljili, shvatiti da nam je susret s tom osobom nalikovao na neku sjenu iz prošlosti, uvidjeti da smo pričali zapravo o nečemu općenitom i da nismo osjetili potrebu ući u dublji razgovor i postaviti dublja pitanja. I zašto bismo onda osjećali krivnju što ne želimo pokušavati ispočetka i stvarno dogovoriti tu kavu? Da, prijateljstva za cijeli život su moguća, postoje bliski ljudi koji će zbilja biti uz nas u kojoj god se životnoj fazi nalazili i nikad ih nećemo „prerasti“, uvijek će biti naša sigurna i sretna luka.

Da, moguće je i obnoviti prijateljstvo i napraviti ga još jačim i potpunijim nego što je bilo prije. No u redu je i izgubiti neke odnose, ne osjećati žaljenje zbog toga što neke osobe više nisu uz nas, ne forsirati ponovna druženja i okupljanja ako u srcu, a i u glavi znamo i osjećamo da više nemamo zajedničke teme, da su naše spone ostale u prošlosti i da nam više od pozdrava ako se slučajno sretnemo na ulici zaista ne treba. Kada bismo se snažno i predano trudili zadržati sve osobe koje su nam ikad ušle u život, ne bismo mogli osvijestiti tko od njih zaista zaslužuje prići nam toliko blizu da ga više nikad ne poželimo pustiti.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: pixabay

Podijelite s prijateljima