Sada je važno, sada je sve što imamo

Budistički učitelj Sogyal Rinpoche je rekao: Uzmi novčić i zamisli da je to ono što želiš imati. Drži ga čvrsto stisnutog u šaci i ispruži ruku, dlanom okrenutim prema tlu. Olabaviš li stisak, ono što želiš zadržati ćeš izgubiti. Zbog straha od gubitka, ruka ti je u grču. Ali, postoji i druga mogućnost. Možeš opustiti stisak, a ipak zadržati novčić. Okreni dlan na drugu stranu, tako da bude okrenut prema nebu. Rastvori šaku i primijetit ćeš da je novčić još uvijek u tvojoj ruci. Ispustio si, a novčić je i dalje tu. Gomilajući bogatstvo i nastojeći ga zadržati za sebe, čovjek često zaboravlja živjeti uživajući u svemu onome što nije moguće posjedovati, jer se posjedovanjem ono pretvara u stvar, koja dobiva svoje trajanje, a gubi životnost i vrijednost koja nadilazi ovozemaljski život.

Oni koji su tijekom svoga života izgubili bliske osobe, osjećaj važnosti i moći ili određena mjesta za koja su bili emotivno vezani, žive u stalnom osjećaju praznine. To se često događa kod osoba starije životne dobi. Neki od njih smatraju da svoj dosadašnji život nisu iskoristili na najbolji mogući način te da su na neki određeni način ostali zakinuti za sve dobro. Objektivno, moguće da ih život zaista nije mazio, ali umjesto osjećaja pobjede svih nedaća, oni i dalje osjećaju nepravdu. Kao da im je ponekad teško saživiti se sa zahvalnosti i samom sebi priznati: “Uradio si najbolje što si mogao u tom trenutku. Moj “ti”, hvala ti što si kroz sve prošao i sakupio životnu mudrost i ostao dosljedan sebi.”.

U poznatoj knjizi “Imati li biti”, Ericha Fromma detaljno se razrađuje ova potreba i osjećaj ljudskog bivanja. Tema aktualna tada, a i dalje tako prisutna. Dok se imanje odnosi na stvari, koje su stalne i moguće ih je opisati, bivanje se odnosi na iskustvo, koje nije moguće opisati. Moguće je puno reći o osobi, to jest o njenom karakteru i životnom usmjerenju, ali cjelokupnu čovjekovu individualnost teško se može u potpunosti shvatiti.

Modus bivanja postoji ovdje i sada, dok modus imanja postoji samo u vremenu: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U modusu imanja vezani smo za ono što smo prisvojili u prošlosti i to osjećamo prisjećajući se osjećaja iz prošlosti. Kao i prošlost, budućnost doživljavamo u modusu imanja; određena osoba „ima“ budućnost, odnosno imat će puno stvari, iako ih sada nema. Bivanje nije nužno izvan vremena, ali vrijeme nije dimenzija koja njime upravlja. „Doživljaj ljubavi, radosti, dohvaćanja istine ne zbiva se u vremenu, već ovdje i sada. Ovdje i sada je vječnost, to jest bezvremenost“ (Fromm, 1984: 137). U modusu bivanja uvažavamo kategoriju vremena, ali joj se ne podređujemo, dok kod modusa imanja uvažavanje vremena jest podređivanje – vrijeme postaje naš vladar, a stvari prestaju biti samo stvari i postaju sve što je živo.

Iako su osobe starije životne dobi, izgubile mnoga “imanja”, bilo da se radi o stvarnom posjedovanju materijalnih dobara ili “posjedovanju” osoba, postoji još netko tko ne bi smio biti izgubljen. To su oni sami, svi njihovi talenti, iskustva i uspomene. Kada izražavamo zahvalnost prema svim tih životnim trenutcima koje smo smjeli proživjeti, kada zadržimo taj dobar osjećaj i prenesemo u sadašnojst, onda ništa nije izgubljeno. U radu sa starijima, bitno je poticati radnje koje u nama bude dobre osjećaje i koje u sadašnjosti možemo uživati. Svejedno je bio to pogled u vrt, staru fotografiju na kojoj smo doživjeli veliko postignuće, miris čajnih kolutića uz šalicu vrućeg napitka, osjećaj mekanog šala na koži, koji nas vraća u razdoblje kada smo bili mladi i spremali se na posao zimi…. Važan je onaj dobar osjećaj, koji u nama pobuđuju sitnice koje su činile i dalje čine naš dan ljepšim, toplijim i mirnijim. Sjetimo ih se sa našim starijima i zadržimo ih- ovdje i sada.

 

Napisala: Tihana Pandl

Fotografija: Unsplash