Samoispunjavajuće proročanstvo u obrazovanju

U svrhu brzog i lakšeg snalaženja u svakodnevnom životu, vodimo se kognitivnim strukturama oblikovanima i organiziranima na temelju iskustva. Preciznije, vjerojatno ni ne možemo točno nabrojati koliki smo se broj puta nesvjesno prepustili unaprijed kreiranim zaključcima o nekome ili nečemu. Istovremeno, doživjeli smo da su i upravo naši stavovi potvrđeni. Međutim, stavka koju smo izostavili iz naših rezoniranja je upravo – naše ponašanje! Dakle, naše pretpostavke također utječu na ponašanje koje iskazujemo, a koje posljedično može utjecati na potvrdu unaprijed kreiranih zaključaka. Naime, o tome nam govori samoispunjavajuće proročanstvo, jedan od temeljnih pojmova socijalne kognicije koja se bavi proučavanjem prosudba i odluka ljudi na temelju korištenja, odabiranja, ali i tumačenja informacija. Samoispunjavajuće proročanstvo podrazumijeva korištenje shema, odnosno strukturiranih cjelina koje se sastoje od organiziranih informacija o svijetu koji nas okružuje te nesvjesnog postupanja prema drugima u skladu s njima. To  posljedično dovodi do toga da se drugi ponašaju u skladu s našim shemama, tj. potvrđuju ih (Aronson i sur., 2005).

Samoispunjavajuće proročanstvo je jedan od najzanimljivijih fenomena u socijalnoj psihologiji, a njegova važnost podrazumijeva i praktičnu implikaciju, osobito u području obrazovanja. Koliko god nastavnici nastoje biti nepristrani prema svojim učenicima, većina njih ima unaprijed formirana očekivanja kreirana na temelju karakteristika učenika. Stoga, često se događa da nastavnici nesvjesno kreiraju podlogu za akademski uspjeh ili neuspjeh pojedinca nesvjesnim ophođenjem prema njima u skladu sa svojim pretpostavkama.

Shodno tome, poznati su fenomeni Golemov efekt koji govori o niskim očekivanjima nastavnika koja interferiraju s učenikovim postignućima i rezultiraju neželjenim i negativnim efektima. S druge strane, postoji i Galatea efekt koji ilustrira visoka očekivanja nastavnika i povećava učenikovu šansu za akademski uspjeh. Smatra se kako nastavnici formiraju očekivanja o učeniku na temelju spola, etniciteta, socio – ekonomskom statusu, stereotipima, komunikacijskim i socijalnim vještinama, dobi, atraktivnosti, imenima, pozadini roditelja i slično (Rubie – Davies i sur., 2006).

Jedno od najpoznatijih istraživanja u korist samoispunjavajućeg proročanstva u školi proveli su Rosenthal i Jacobson (1968). Naime, oni su rekli učiteljima kako su na temelju provedenih ispita identificirali „obećavajuće“ učenike koji su predodređeni da ostvare veći akademski napredak od drugih. Ono što učitelji nisu znali, a što je bio ključni faktor istraživanja, je da su u stvarnosti ta djeca izabrana nasumičnim odabirom, a ne na temelju rezultata testa. Odnosno, „obećavajuća“ djeca se nisu nimalo razlikovala od ostale djece koja su također nasumičnim odabirom mogla biti proglašenima „obećavajućima“. Međutim, iznimno vrijedno otkriće proizašlo iz ovog istraživanja je da su ta djeca za koje su učitelji očekivali da će pokazati veći intelektualni razvoj – doista to i pokazala na kraju školske godine. Naime, postoji mogućnost kako su se učitelji nesvjesno prema takvoj djeci ponašali drugačije, npr. posvećivali im više pažnje, ohrabrivali, zadavali zahtjevnije gradivo, pružali podršku i više ih slušali (Aronson i sur., 2005).

Zaključno, kako zapravo izbjeći samoispunjavajuće proročanstvo u obrazovanju?

Ovo pitanje je vrlo važno uzimajući u obzir to da nas školstvo oblikuje od vrlo rane dobi i ima velike posljedice na naše samopoštovanje i samoefikasnost te na daljnji uspjeh u drugim aspektima. Iako je lakše reći nego učiniti, postoji nekoliko ključnih savjeta (Cooper, 1984):

• Izbjegavanje formiranja netočnih očekivanja. Naime, važna činjenica, koja može pomoći učiteljima, je osvjestiti kako njihovo znanje o karakteristikama učenika potječe iz raznih izvora. Nekad su njihova mišljenja formirana, čak i prije nego što su upoznali samog učenika. No, informacije tih izvora ne moraju biti točne. Primjerice, ako učenik ima starijeg brata koji je bio loš učenik, ne mora značiti da će i on imati slab školski uspjeh. Isto tako, ako je odnos drugog učitelja i tog učenika loš, ne mora značiti da je problem u učeniku. Također je relevantno osvjestiti

 

• Preispitivanje očekivanja. Očekivanja bi trebala biti čim više fleksibilna i formirana na temelju direktnog iskustva s učenikom. No, jednako tako, očekivanja ne bi trebala biti presudni faktor s obzirom na to da je intelektualni rast manje primjetan nego fizički, no ne znači da je nepostojan.

 

• Nagrađivanje truda i preuzimanja inicijative i kod onih učenika od kojih su očekivanja niska. Trud bi trebao biti nagrađivan, neovisno o kojim je učenicima riječ, a pogotovo naglašene pohvale bi trebale biti usmjerene prema onima koji su slabijeg uspjeha. Čak i ako je učenik napravio pogrešku, ali je uložio trud, potrebno je prvo pohvaliti njegovu inicijativu, a tek onda uputiti na pogeške tako da se učenika dalje motivira na suradnju. Važno je zamijetiti doprinos učenika, osobito onih sa slabijim školskim uspjehom, jer to implicira njegovu uključenost, razmišljanje i motivaciju.

 

 

LITERATURA

Aronson, Wilson i Akert (2005). Socijalna psihologija. Mate d.o.o.

Cooper, H. M. (1984). Teacher Expectation Research: A Review with Implications for Classroom Instruction. The Elementary School Journal, 85(1), 77–89.

Rosenthal, R. i Jacobson, L. (1968). Pygmalion in the classroom. The Urban Review, 3(1), 16–20.

Rubie‐Davies, C., Hattie, J. i Hamilton, R. (2006). Expecting the best for students: Teacher expectations and academic outcomes. British Journal of Educational Psychology, 76(3), 429-444.

 

Napisala: Tihana Poslon

Fotografija: Unsplash