Samoizolacija kao put ka pozitivnoj dokolici

Živjeti u vremenu zahvaćenom pošašću koronavirusa ujedno znači i prihvatiti te prilagoditi svoj životni ritam određenim novonastalim okolnostima, poradi kojih je u medijskom diskursu tempus doba obilježenim korona krizom i zaslužilo sintagmu „novo normalno“. O „novom normalnom“ mediji nas informiraju od početka pandemije, pri čemu smo između brojnih tema također imali prilike slušati o problemu psihološkog suočavanja sa stvarnošću samoizolacije. U prvim mjesecima pandemije tako smo često imali prilike gledati brojne stručnjake iz područja kliničke psihologije koji su u svojim gostovanjima na televizijskim kućama davali brojne savjete vezane uz podnošenje života u samoizolaciji. U tom kontekstu smo čuli i brojne pozitivne priče ljudi koji su se u samoizolaciji napokon posvetili aktivnostima za koje inače nisu imali vremena. Tako smo slušali o učenju novih jezika, usvajanju digitalnih vještina, o stvaranju novih kulinarskih recepata, neki su napokon pronašli kvalitetno vrijeme za druženje s obitelji itd,..

No pored svih tih aktivnosti samoizolacija nam daje prostora za njegovanje još jedne bitne značajke ljudskog duha – intime. Iako je čovjeka još prije više od dva tisućljeća Aristotel definirao kao političko biće (zoon politikon) koje se, sukladno definiciji, ostvaruje u području javnog djelovanja, a što se u kontekstu modernog pogleda na čovjeka naziva socijalnim i društvenim angažmanom bića koje se ostvaruje u zajednici (ili zajednicama), ne smijemo zaboraviti na prijekopotrebnu ljudsku potrebu, koja proizlazi iz čovjekova zahtjeva za onim intimnim ili želje za pozitivnom samoćom. Naime, čak i običan cvijet posjeduje određeni prostor koji pripada samo njemu, prostor na kojemu raste, pupa i cvijeta. Kada govorimo o čovjeku taj prostor nije izvanjski već unutarnji – sveti prostor ljudskog duha koji mu nitko ne može oduzeti. Brojni poznanici (većinom samci) koji su se spletom okolnosti našli u samoizolaciji su mi rekli kako su napokon pronašli vremena za nešto objektivnije sagledavanje samih sebe, a posljedično i za nešto obzirnije sagledavanje svojih životnih odluka, ambicija i budućih zadataka. Međutim, kako bi čovjek mogao zauzeti objektivan stav prema sebi, on treba imati vremena da se posveti samome sebi, a upravo samoizolacija postaje plodno tlo za rađanje te pozitivne i ako želite – filozofske – dokolice koja mu omogućava onu staru, ali ništa manje vrijednu, sokratovsku „Spoznaj samog sebe.“ Dokolicom dolazimo do jednog jednostavnog, a opet za naš svakodnevni život toliko vrijednog silogizma – autorefleksijom postati samokritičniji, a samokritičnošću unaprijediti i sve naše izvanjske odnose, bilo s prijateljima, obiteljima, partnerima, itd.. (sjetimo se samo metamorfoze Tom Hanksova lika u Brodolomu života, čak je imao i virtualnog prijatelja Wilsona).

Stoga, ukoliko se u ovom hiperdinamičnom svijetu, u svijetu pokreta i konstantne utrke s vremenom, poslom i drugim obvezama kojim slučajem pronađeš u samoizolaciji, nemoj očajavati, iskoristi to sveto vrijeme dane dokolice upravo u kontemplaciji jer kao što je Dostojevski rekao: „Značenje čovjekova života je u tome da on sebi svake minute dokazuje kako je čovjek, a ne tipka na glasoviru.“

 

Napisao: Martin Svilanović

Slika preuzeta s: Pixabay