Serije kao bijeg u neke druge svjetove
Riječi koje liječe, objavljeno 01.10.2020.
Gospođa M. priča uvijek iste priče. O unucima, o svojoj mladosti i tome kako je jednom davno sa sela došla u grad, i kako je u gradu bilo još ruševina iz 2 svjetskog rata. Priča o jutru u kojem je prvi put udahnula morski zrak i miris limunovog cvijeta iz jednog dvorišta, jutru, u kojem je odmah znala je da će tu zauvijek ostati, i uzdahne, ah lijepa mladosti.
Pa nastavi o onoj jedinoj haljini za izlaske koju je dijelila s još nekoliko kolegica iz đačkog doma, pa zatim kako se zaposlila u mljekari, gdje se proizvodio najbolji jogurt, u boci, čvrst i pun okusa, koji se najbolje slagao sa svježim pecivom iz gradske pekare. Zatim kako su ona i muž dobili stan i namjestili ga samo od jedne plače, drugu su štedjeli, i sve tako redom dok ne stigne do unuka. Tada se u njezinim očima spusti sivozelena maglena zavjesa, jer su daleko i rijetko ih vidi, i sva sjećanja i uspomene zarone u ta dva oka kao u dvije močvare.
Gospođa M. je najradosnija kada priča o turskim serijama koje prati. Tada se zaigra, oči joj postanu opet zelene i mlade, objašnjava mi sve o mogućim i nemogućim ljubavima glavnih junaka, o borbi jedne krivo optužene majke za svoje dijete, o srećama i nesrećama. Likovi iz serije pretrčavaju iz dvodimenzionalnog u trodimenzionalni svijet, ona im svojom pričom dodaje zrak u pluća, krv u žile, volumen, čini ih stvarnima.
Sve bolje razumije turski. Znaš li da imamo puno zajedničkih riječi, kaže, čekaj zapisala sam neke, pa vadi popis iz torbe i čita; šećer, jogurt, badem, limun, sapun, bunar, burek, rakija,tava, džep.
Eto posla za naše jezikoslovce, kažem, pravo čudo da još nisu izmislili hrvatske ekvivalente. Dobro, za rakiju ne trebaju, može i “vatrena voda”, indijanci su već napravili posao umjesto nas.
Ona se nasmije, hvala ti, kaže, eto, malo si mi upotpunila vrijeme.
Omiljena serija gđe. M. započinje u 6 popodne i ne voli da joj tada netko kuca na vrata. Elektronska slika zaposjeda njenu samoću i polumrak sobe, ispunjavajući je raskošnim vilama, lijepim i bogatim ženama i muškarcima, i onim siromašnim djevojkama koje će tek postati bogate kada se u njihovu skromnu i poštenu dušu zaljubi kakav pristao nasljednik. I tako se piše jedna bajka puna dramatičnih zapleta sa zagarantiranim hepiendom. I ne zna se više što je stvarnije, bajka ili život, jer ako se stvarnost mjeri prisutnošću u nekom zbivanju, gđa. M. je svakako prisutnija u seriji nego u trenutnom životu. Ona upravo plače s glavnom junakinjom kojoj su oteli voljeno dijete, suosjeća i sve proživljava. U svom životu kao da ne postoji. Sjedi u svojoj samoći, dok suton blago, kao rukom, prelazi preko stvari u sobi, dodirujući slike unučadi u jeftinim okvirima, lijekove na stolu posložene redom prema vremenu konzumacije, tišinu koju remete tek rijetki telefonski pozivi. Potom pređe lako preko prašine u uglovima koje gđa. M. više ne može dosegnuti, a na samom izlazu, i preko cijelog kompleta knjiga koji je davno kupila za regal, ne znajući da se u njemu kriju i Gogoljeve “Mrtve duše” i “Kabanica”, ova druga dok se još prevodila kao “Šinjel”, onako tanka, stisnuta između dvaju manje poznatih naslova. Nedirnuta. Suton se na trenutak zaustavi, prstima pređe uzduž tankog hrpta, sutonskoj plavoj doda malo sive i nešto kao da zadrhti u zraku. Kad dodirne “Mrtve duše” začuje se smijeh sa ulice. Suton potom klizne preko slike Majke Božje s djetetom i afričke ljubičice na prozor, i nestane. U mraku sobe zasja završna špica serije.
Gđa. M. se tada ustane, obriše suze, upali svjetlo i vrati se u jednu puno nezgodniju stvarnost jer upravo započinje Dnevnik.
Gđa. M. ne treba pametne koji bi joj objasnili da su serije, koje ona s toliko strasti gleda, kič koji jeftinim sadržajem nadomješta praznine u životima ljudi. Što će njoj ta spoznaja koja je neće usrećiti? Ona treba mene da je pitam je li Alema (ili kako se već zove majka) vratila svoje dijete, jer vidim da je na nju posebno osjetljiva, i ako treba, još jednom da odslušam priču o jogurtu i dolasku u grad, da malo upalim svjetlo u ona dva oka i rastjeram maglu nad livadama, ( ah lijepa mladosti)
Napisala: Lili Lokin
Slika preuzeta s: Pixabay