Širimo krugove suosjećanja i solidarnosti

„Katkad me uhvati teška tuga, uglavnom zato što smo rasuti kao rakova djeca. Sutra moja najstarija kći D. slavi 40. rođendan… a ja je ne mogu ni zagrliti… jer sam daleko… Imam, međutim, svoj odličan i djelotvoran recept protiv tuge: učinim nešto lijepo za ljude koji su mi blizu. Tako sam naručila kod svoje mljekarice u O. da mi napravi brdo svog prefinog podlijevanog sira i danas ga dijelim dragim prijateljima i prijateljicama. I kad god nekog obradujem sirom, komadić moje tuge se rastopi… „
D.J.

Već odavno je poznato da pomažući drugima ili čineći nešto lijepo za njih, pomažemo i sebi. Postupajući tako oslobađamo se tužnih misli, usamljenosti i sličnih osjećaja. Prirodno smo uvjetovani zajedništvom i upućeni jedni na druge. Nije to bez razloga obuhvaćeno svim vjerskim i duhovnim tradicijama.

Jednako kao što kroničan stres može oslabiti naše imunološke funkcije, altruizam, ljubav prema drugome i suosjećanje mogu ih osnažiti. Istraživanja provedena na volonterima dokazala su ne samo da se, kad pomažemo i mislimo na druge, osjećamo bolje, nego ćemo vjerojatnije i duže i kvalitetnije, ispunjenije i zadovoljnije živjeti. Pomaganje drugima često izaziva navale endorfina zbog kojeg onaj koji pomaže osjeti veliku radost, osjeti se izvanredno, ispunjeno. Kad smo pod pritiskom ili prisiljeni zadovoljavati nečije potrebe, kad to ne činimo iz slobode nego iz osjećaja krivnje, iz straha ili neke druge prisile, radost pomaganja će izostati baš kao i spomenute zdravstvene i druge dobrobiti.

Davanje otvorena srca pomaže iscijeliti osjećaj razdvojenosti od drugih, osjećaj usamljenosti i izoliranosti, a ono je moguće samo ako možemo odabrati i ne činiti.

Kad prekoračimo granicu između sebe i drugih, njihova patnja postaje jednako stvarna kao i naša, njihova sreća također. I najmanji čin suosjećanja – prema sebi i prema drugima – ima svoje dobrobiti i što ih više doživljavamo to smo spremniji činiti ih.

Svi smo mi bića u potrazi za srećom i ljubavlju, a to je nemoguće postići bez zajedništva, bez osjećaja pripadanja i prihvaćenosti od drugih. To su osjećali presudno važni oduvijek, danas jednako kao i stoljećima prije.

Mir, ljubav, radost, započinju u svakome od nas. Kad posjedujemo unutarnji mir, ljubav i radost, sposobni smo živjeti u miru i ljubavi s ljudima oko sebe, dijeliti, suosjećati. Kad to činimo ne samo da drugi osjećaju da ih netko voli i da je nekome stalo, nego to i nama pomaže da razvijamo i održavamo svoj unutarnji mir i sreću.
Dr. Dean Ornish u svojoj knjizi „Ljubav i preživljavanje“  opisao je to riječima: „Naša emocionalna i duhovna srca jačaju uslijed promjene, kao i mišić našeg tjelesnog srca.“

Ne moramo ići daleko i ne moramo činiti „velika“ djela. Podsjetimo se riječi majke Tereze: „Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari. Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi.“

Svatko od nas u susjedstvu ili u obitelji ima nekoga tko je u potrebi: za društvom, za razgovorom, za pažnjom, možda nekom praktičnom pomoći. Osnažite svoje emocionalno i duhovno srce i čineći dobro drugome širite krugove suosjećanja i solidarnosti.

Antonija Pleša
Projekt “Riječi koje liječe”

Photos courtesy of Pixabay