Slučaj potres: cjepivo protiv još jednog kolektivnog zaborava

Slučaj potres: cjepivo protiv još jednog kolektivnog zaborava

Nažalost, simbolički završetak 2020. godine zadobio je svoj krajnji oblik u realnoj tragediji koja je zadesila sisačko-moslavačku županiju. Sav onaj crni humor kojem smo svjedočili i u kojem smo sudjelovali kritizirajući ovu godinu kao da je biće koje ima vlastiti um i anticipirajući vrlu novu 2021. godinu nam se obio u glavu. Protresao nas je potres fizički, ali i psihološki, pokazujući nam kako naše poimanje ove godine nipošto neće završiti zajedno s njezinom kronologijom.

Često ponavljamo iste greške, ponekad isključivo svojom krivnjom, a ponekad u tome imamo i izvanjski poticaj. Jedna od tih grešaka je i prepuštanje kolektivnom zaboravu koji,  nažalost, često slijedi nakon ovakvih masovnih humanitarnih akcija u kojima ovih dana sudjelujemo. Da je tome tako svjedoči nam i poplava koja je zadesila istok Hrvatske 2014. godine, jednako kao i potres koji je zahvatio Zagreb u ožujku  (on u nešto manjoj mjeri jer nam konstantna podrhtavanja tla svijesti pružaju kauzalitet i kontinuitet) – u svakom slučaju, primjera kolektivnih zaborava je bezbroj. Našoj svijesti je, bez fizičkog dokaza kojeg ne može zanemariti, teško iskustveno reaktualizirati takve tragične prošle događaje, iako smo na njih reagirali jednako dramatično kao i na aktualni potres. Mi ih želimo zaboraviti, točnije, naši psihološki mehanizmi obrane to nastoje učiniti za nas. To ne bi bilo problematično kada navedene tragedije koje su nas zadesile ne bi i dalje bile bez svojeg konačnog pozitivnog epiloga – mnogi ljudi iz poplava 2014. godine još uvijek nemaju krov nad glavom, a o posljedicama potresa u Zagrebu da i ne govorimo. Nije li to čudno kada imamo na umu da su se i tada organizirale brojne akcije koje su ljudima pružale pomoć kao što to čine i proteklih dana, s obećanjima kako ćemo im pomoći u izgradnji novoga/staroga života. Smijemo li se pitati da li će i sada pomoć polako jenjavati sve dok potresom zahvaćeni ljudi ne ostanu sami samcati sa svojom tragedijom? Koga ćemo tada kriviti što je tome tako ?

O krivcima mnogo znamo, a najviše znamo to da krivci zasigurno ne možemo biti mi sami.  Najčešći argument na prethodno postavljeno pitanje otprilike će glasiti: „medijima tema više nije interesantna.“ Dakle, lopta krivnje je usmjerena prema medijima. Imajući ovaj argument u vidu mora se jasno izreći da mediji više nisu ono što su nekad bili. No, da ova izjava ne bi bila shvaćena suviše trivijalno valja ju dodatno razjasniti. Mediji nisu više ono što su bili iz razloga što mediji nekad nisu bili Ti i Ja. Velika transformacija medija jest upravo metamorfoza tradicionalnih masovnih medija (novine, televizija i radio) u masovne medije digitalne ere. Njih činimo Ti i Ja upravo ove sekunde dok čitaš ovaj tekst, dok listaš iduću facebook stranicu, dok pišeš novi status, dok dijeliš taj link i stavljaš novi story. Ukupna suma svih tih silnih klikova utjecati će ne samo na ljude koje ti pratiš i koji prate tebe, već i na tradicionalne masovne medije. Danas kada novinar piše članak ili traži kut iz kojeg će izvijestiti o određenoj temi ima jednostavnu mogućnost analize web tražilica, pomoću koje lagano može steći uvid u ono o čemu ljudi pišu, što ljudi guglaju i sukladno tome prilagoditi informaciju koju nam prenosi. Dakle, naši vlastiti predmeti interesa uvjetuju ono što nam mediji prenose, ne obrnuto.

Sada kada znamo da okrivljujući medije za kolektivni zaborav zapravo krivimo sami sebe, valja si osvijestiti još jednu bitnu činjenicu u vezi prenošenja vijesti. Činjenica jest da smo programirani tako da puno lakše upijamo i da puno intenzivnije reagiramo na loše nego na dobre vijesti (jedan žohar je dovoljan da ti upropasti zdjelu slatkiša, dok jedan slatkiš nije dovoljan da ti popravi zdjelu žohara), a mediji su toga itekako svjesni. No, činjenica jest i da u situacijama poput ovog tragičnog potresa instinktivno većinski djelujemo po načelima najviših moralnih standarda. Automatski se grupiramo, organiziramo humanitarne akcije i sasvim spontano zanemarujemo vlastite interese zbog drugih. Pritom je bitno da naše novootkrivene moralne kapacitete koji izbijaju na površinu u trenucima tragedije, veoma jasno i decidirano artikuliramo putem spomenutih digitalnih masovnih medija. Na taj način ujedno utječemo i na tradicionalne masovne medije, koji se onda orijentiraju upravo prema takvim djelatnostima. Čine to po već navedenoj logici pretraživanja, pri čemu konotacije vijesti koju nam prenose (zapravo ju vraćaju) poprimaju pridjev dobre. Silogizam je jednostavan: dobra djela – artikulacija dobrih djela putem društvenih mreža – dobre vijesti na televiziji – poticaj na još dobrih djela.

Stoga, ukoliko uistinu želimo izbjeći kolektivni zaborav na strašne prizore koje gledamo posljednih dana, a nastaviti kolektivni poticaj na dobra djela i pomaganje ljudima kojima je pomoć prijeko potrebna (kako sada tako i zasigurno još duže vrijeme) imajmo na umu kako je moć informacije u našim rukama. Medijski začarani krug prenošenja informacija može ići u dva smjera, a hoćemo li na webu pretraživati „slike stradalih u potresu u Petrinji“ ili pak „gdje mogu ostaviti potrepštine za stradale u potresu u Petrinji“ ovisi samo o nama i ne postoji taj medij kojeg možemo okriviti za vlastiti grijeh propusta.

Martin Svilanović, mag. theol.

Fotografija: Unsplash