Koncept socijalnog poduzetništva sadrži dvije komponente – socijalnu i poduzetničku. Ovaj spoj vidi u temelju je kontradiktornosti socijalnog poduzetništva. Najčešća se prijeporna pitanja u pokušajima njegova razumijevanja postavljaju oko ove naočigled proturječnosti – Kako poduzetništvo, kao tržišno djelovanje, može biti socijalno? Socijalno usmjereno djelovanje je po prirodi altruisti no, i motivirano ne-ekonomskim ciljevima pa kako može biti i tržišno? Stoga se čini kako je za bolje razumijevanje bitno odvojeno razmotriti svaku dimenziju (Mair i Marti, 2006.; Tan et al., 2005), kako bi se razumio jedinstven način na koji su povezane. Socijalni aspekt socijalnog poduzetništva odnosi se na njegovu usmjerenost na socijalna pitanja.

Podrazumijeva se da je temeljni motiv socijalnog poduzetnika djelovati prema socijalnim ciljevima, odnosno adresiranju prepoznatih socijalnih potreba u zajednici ili društvu koje su ostale neodgovorene. U usporedbi s tradicionalnim poduzetništvom, kojega pokreće ostvarivanje ekonomske vrijednosti, socijalno poduzetništvo je pokrenuto generiranjem društvenih vrijednosti. Dok se stvaranje ekonomske vrijednosti prvenstveno odnosi na ostvarivanje dobiti, profita kao privatnog dobra, stvaranje društvenih vrijednosti vidi se u socijalnim učincima u društvu, u doprinosu općem dobru. S utvrđivanjem razlika na ovoj liniji ipak treba biti oprezan, jer predstavljaju idealtipske konstrukte.

Mair i Marti ističu kako motivacija za određeno djelovanje može biti višestruka i u stvarnosti je rijetko jednoznačno. Tako, među socijalnim poduzetnicima ima i onih koji nisu stopostotno motivirani altruističkim porivima ili socijalnom misijom, nego mogu kroz ovaj tip djelovanja, primjerice, priželjkivati vlastito ispunjenje i samoafirmaciju, bilo u osobnom ili profesionalnom smislu. S druge strane, i među tradicionalnim poduzetnicima u poslovnom sektoru ima onih koji pored usmjerenosti na ekonomsku dobit, djeluju i prema ostvarivanju nekih društveno korisnih ili socijalnih ciljeva (Mair i Marti, 2006: 38).

Što je to “socijalno” u socijalnom poduzetništvu, pitanje je koje si postavlja i Noya (2006), te identificira nekoliko elemenata:

  • U socijalnom poduzetništvu socijalni ciljevi su jednako bitni, ako ne i bitniji od ekonomskih. Kao tip djelovanja koji podrazumijeva tržišne aktivnosti, socijalno-poduzetništvo nužno ima i ekonomske ciljeve. To znači da se nastoji ostvariti ekonomska dobit i osigurati financijska sredstva za održivost aktivnosti. No ipak, socijalni ciljevi su na prvom mjestu jer u slučaju da nije tako, ne bismo mogli govoriti o socijalnom poduzetništvu.
  • Sustav upravljanja je drugačiji i socijalno osjetljiviji. Upravljanje socijalnim poduzetništvom ne bi se trebalo temeljiti na odnosima moći na kojima počiva komercijalno poduzetništvo, a koji se vežu uz udjele u vlasništvu. U europskom konceptu, u kojemu se socijalno poduzetništvo bazira na demokratskoj strukturi, lakše je uočljiva ova komponenta.
  • Socijalno je poduzetništvo orijentirano kolektivnim, a ne osobnim interesima. U socijalnom poduzetništvu osobni probitak nije na prvom mjestu, već je usmjereno na potrebe zajednice i društva s ciljem opće dobrobiti.
  • Profit nije cilj sam po sebi. Stjecanje dobiti nije nešto nepoželjno u socijalnom poduzetništvu. Međutim, profit nije cilj po sebi, već ima vrijednost kao sredstvo za postizanje socijalnih ciljeva, za daljnje ulaganje u aktivnosti socijalnog poduzetništva. Zato se o socijalnom poduzetništvu govori kao o not-forprofit djelatnosti.
  • Socijalno je poduzetništvo socijalno osjetljivo u više aspekata – prema zaposlenicima, prema korisnicima ili kupcima te prema proizvodima Socijalne vrijednosti koje socijalno poduzetništvo donosi nisu vidljive samo u konačnim  pojedincima u zajednici ili društvu.

Djelovanje na socijalno-poduzetnički način podrazumijeva brigu o socijalnim potrebama u svim aspektima poslovanja i djelovanja. Socijalno poduzetništvo koristi različite postojeće resurse iz zajednice, društvene sredine i kombinira ih na novi način, pritom se brinući o socijalnoj dobrobiti svih dionika i socijalnoj osviještenosti cijelog procesa. Glavni je fokus socijalnog poduzetništva na socijalnoj vrijednosti, dok se stvaranje ekonomske vrijednosti, odnosno profita, vidi kao nužan uvjet za postizanje financijske održivosti.

Dakle, “socijalno” u socijalnom poduzetništvo je multidimenzionalnog karaktera. Ono je socijalno zbog inputa, tj. zbog socijalnog, a ne profitnog karaktera organizacija koje se osnivaju te uronjenosti u zajednicu iz koje potječu i prepoznavanja njezinih potreba, kao i zbog outputa, koji se vidi u poboljšanju nekog socijalnog aspekta života (zdravlja, općeg blagostanja), povećanju zapošljavanja te u generiranju nematerijalnih vrijednosti vidljivih u socijalnim vrijednostima i socio-kulturnom kapitalu (društvene mreže, suradnja, povjerenje..) (usp. Leadbeater, 1997).

Već je i Dees u svom glasovitom članku jasno odredio socijalno poduzetništvo kao vrstu, oblik poduzetništva (Dees, 1998b: 3). Odrediti pak “poduzetnički” element se u suštini svodi na prepoznavanje poduzetni kog ponašanja i onog što razlikuje socijalno poduzetništvo od drugih oblika angažmana u socijalnoj sferi. Na tom su tragu Paredo i McLean (2006), koji uočavaju kako socijalno poduzetništvo demonstrira u socijalnoj sferi ponašanje koje inače nije karakteristično za prostor socijalnog, poput prihvaćanja rizika, inovativnosti i proaktivnog pristupa, a što su sve bitna obilježja komercijalnog poduzetništva. Socijalno poduzetništvo zaista primjenjuje poduzetnički pristup i djeluje u okvirima ekonomije slijedeći mehanizme tržišta. Osim rizičnosti poslovanja, socijalni poduzetnici pokazuju i težnje za neovisnim djelovanjem i postizanjem financijske samoodrživosti (Noya, 2006), koja su bitna obilježja tipičnog poduzetni kog ponašanja. Djelujući na poduzetnički način, socijalni poduzetnici posjeduju ili bi trebali posjedovati specifične poduzetničke vještine, pa čak i marketinška znanja (Meler, 2003).

“Poduzetničko” u socijalnom poduzetništvu podrazumijeva i prepoznavanje te iskorištavanje prilike (Leadbeater, 1997). U jeziku socijalnog poduzetništva to zna i prepoznati potrebe u socijalnoj sferi koje nisu zadovoljene te mobiliziranje svih resursa u organiziranju na ina za njihovo pokrivanje. Osim dobrog prepoznavanja želja i potreba svojih korisnika, odnosno prepoznavanja neodgovorenih socijalnih potreba i izražene socijalne osjetljivosti, socijalni bi 35 poduzetnik trebao biti i tržišno osjetljiv. Poznavanje tržišta znači i procjenjivanje povoljnih prilika za poslovne pothvate, pri čemu se vide bitnim tri razine procjene (prema Meler, 2003: 150):

  • Procijeniti vlastiti potencijal. Pri tome se misli na procjenu vlastitih mogućnosti i kapaciteta, kako osobnih tako i organizacijskih za odgovaranje na prepoznate socijalne potrebe. Odnosi se i na procjenu usklađenosti ekonomskog djelovanja s misijom, kao i mogućnosti realiziranja željenih rezultata i stvaranja dodatne vrijednosti.
  • Procijeniti tržišni potencijal. Tu se misli na procjenu potreba korisnika, druge pružatelje usluga ili proizvoda na tržištu, ali i na procjenu interesa potencijalnih donatora.
  • Procijeniti potencijal održivosti Odnosi se na procjenu mogu ih potpora za početno pokretanje pothvata kao i za dugoročno financiranje, zatim na procjenu odnosa troškova i prihoda, na procjenu organizacijske sposobnosti i sl.

Socijalno poduzetništvo je dijelom vrsta poduzetništva jer se njegovo funkcioniranje primarno temelji na ekonomskim, tržišnim aktivnostima, premda dio sredstava može ostvarivati putem potpora, dobrovoljnih priloga ili donacija. Pri tome nije presudno je li tržišni način jedini način stjecanja sredstava i u potpunosti osigurava održivost ili samo dijelom. Socijalno poduzetništvo se mora brinuti o isplativosti poslovanja, likvidnosti i pokrivanju svih troškova te istodobno ostvarivati postavljene socijalne ciljeve (Yunus, 2009: 33). Iako je socijalna misija, kako smo već napomenuli, primarna u djelovanju socijalnog poduzetništva, njegovo je funkcioniranje nemoguće bez poduzetničkog, tržišnog ponašanja i ekonomskih aktivnosti putem kojih se ostvaruju financijski resursi i osigurava održivost.

Bitno je naglasiti kako usmjerenost na socijalne ciljeve ne znači i odustajanje od profita, tj. dobiti. Uspješnost u adresiranju socijalne potrebe u mnogočemu ovisi o uspješnosti poslovanja, pa su ekonomski i socijalni ciljevi suštinski povezani u uspješnom socijalno-poduzetničkom pothvatu. Socijalno poduzetništvo ostvaruje ekonomsku vrijednosti, ali ono nije profitom usmjereno djelovanje, već tzv. ne-za-dobit (engl. not-for-profit), jer se dobit vidi kao sredstvo ostvarivanja socijalnih i širih društvenih ciljeva. Poduzetnički element u socijalnom poduzetništvu se stoga od komercijalnog poduzetništva ponajviše razlikuje u nepostojanju intencije za maksimiziranjem profita. Osim toga, u socijalnom poduzetništvu postoji ograničenje u distribuciji dobiti, pri čemu se može samo malim dijelom raspoređivati me u lanovima ili vlasnicima, a većim preusmjerivati u nove aktivnosti i socijalne ciljeve, što je i suština neprofitnog djelovanja.

Socijalna i poduzetnička komponenta funkcioniraju jedna uz drugu u socijalnom poduzetništvu oblikujući ovo djelovanje na poseban način. Prepoznati gdje je i povući jasnu granica između djelovanja za opće dobro i tržišnih aktivnosti s ostvarivanjem dobiti predstavlja najtanji dio u dohvaćanju socijalnog poduzetništva (Defourny, 2001). Kao doprinos tomu, EMES istraživa ka mreža razvila je dvije skupine kriterija za identificiranje socijalnog poduzetništva, koje se prvenstveno mogu primijeniti u europskom kontekstu. Jedna se odnosi na socijalnu dimenziju, a druga na ekonomsku. Uzimajući u obzir društveni kontekst, ova skupina kriterija, koja po našem sudu tvori prili no preciznu definiciju socijalnog poduzetništva, uvažava sve jedinstvenosti europskog razumijevanja fenomena te predstavlja dobru polazišnu točku za prepoznavanje socijalno-poduzetničkih organizacija.

Socijalna dimenzija prije svega uključuje eksplicitno samoodređenje prema socijalnoj misiji.

  • Socijalno-poduzetnička organizacija treba djelovati prema postizanju općeg dobra, dajući doprinos društvu, zajednici ili nekoj marginaliziranoj skupini.
  • Socijalno poduzetništvo se primarno pojavljuje unutar neprofitnog sektora te je inicijativa grupe građana, a ne socijalna dimenzija.
  • Eksplicitni cilj je socijalna misija, djelovanje usmjereno na opće dobro zajednice.
  • Inicijativa pokrenuta od strane skupine građana, što podrazumijeva kolektivnu dinamiku koja ini temelj socijalnog poduzetništva.
  • Demokratski oblik upravljanja (obično temeljeno na načelu jedan član – jedan glas), neovisno o vlasničkoj strukturi.
  • Participativna priroda socijalnog poduzetništva, koja uključuje sudjelovanje različitih dionika (ne samo vlasnika i lanova).
  • Ograničena raspodjela profita, ime se limitira individualna akumulacija dobiti.

Ekonomska dimenzija

  • Postojanje djelatnosti proizvodnje i/ili prodaje proizvoda i/ili usluga.
  • Visok stupanj autonomije, što podrazumijeva da njih osniva i njima upravlja skupina pojedinaca, a ne neka državna institucija ili privatna firma. Preuzimanje značajnog stupnja ekonomskog rizika u aktivnostima, što podrazumijeva tržišno djelovanje
  • Minimalna količina plaćenoga rada, iako unutar organizacije/ poduzeća mogu postojati i drugi oblici rada (volonterski, neplaćeni).

U tom smislu od socijalnog poduzetništva je neodvojiv kolektivni karakter. Nadalje, karakterizira ga demokratski tip upravljanja, što zna i da se moć donošenja odluka ne temelji na načelu vlasništva nad kapitalom, već je raspoređena jednako na sve dionike u procesu, odnosno na sve članove. Za socijalno je poduzetništvo karakteristična participativna priroda djelovanja, što znači da su u različite dijelove procesa uključeni i drugi akteri, dionici. Pored zaposlenih i volontera može obuhvaćati i aktere iz lokalne zajednice, lokalne vlasti, javni sektor, poslovni sektor i komercijalna poduzeća. Motivi za uključivanje drugih sudionika leže u socijalnim učincima koji se ti u šire zajednice i od opseg su interesa.

U socijalnom poduzetništvu nema individualne akumulacije profita. Iako djeluje tržišno i ostvaruje profit, socijalno poduzetništvo je u biti neprofitno orijentirano, jer poštuje načelo ograničene distribucije profita me u lanovima ili vlasnicima. Većina dobiti se preusmjerava na daljnje aktivnosti i socijalne ciljeve. Istodobno, ekonomski uvjeti koje treba ispunjavati kako bi bilo prepoznato kao socijalno poduzetništvo odnose se, prije svega, na kontinuiranu aktivnost proizvodnje dobara ili prodaje usluga putem kojih sudjeluju na tržištu na isti način kao i drugi dionici. Za razliku od tradicionalnih organizacija civilnog društva, ne trebaju ujedno djelovati i zagovarački.

Socijalno poduzetništvo bi trebao karakterizirati visok stupanj autonomije. To podrazumijeva da su socijalno-poduzetničke organizacije samostalne u upravljanju te iako mogu koristiti dijelom i javna sredstva za svoje djelovanje, ni u kom slučaju ne ovise o javnim institucijama niti privatnim organizacijama. Osim toga, obilježava ih djelovanje sa značajnim stupnjem ekonomskog rizika. Za razliku od primjerice javnih institucija, financijska održivost socijalno-poduzetničkih organizacija ovisi o vlastitim angažmanima u osiguravanju sredstava te su, poput drugih tržišnih aktera, izloženi jednakim rizicima tržišta. Na koncu, nužno je da imaju bar minimalni udio plaćenog rada, tj. trebao bi postojati barem minimalan broj zaposlenih u socijalno-poduzetničkoj organizaciji.

 

Tekst preuzet iz: Vidović, Davorka (2012.) Socijalno poduzetništvo u Hrvatskoj. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet, Sveučilite u Zagrebu

Fotografija: Pixabay

Podijelite s prijateljima