Sociološka perspektiva društvenog poduzetništva

Ako uzmemo u obzir ključna načela društvenog poduzetništva, postaje vrlo jasno da kod procjene njegovog utjecaja na društvo i okoliš ustvari govorimo o načelima održivosti u punom smislu te riječi. Njegov najznačajniji utjecaj vidimo na polju promjene društvenih i ekonomskih odnosa. Sam koncept društvenog poduzetništva izravno proizlazi iz kulture zajedništva, solidarnosti i uzajamnosti kod sudjelovanja u donošenju odluka. Vrijednosti sudioničke demokracije su suštinski i nedjeljivo povezane s načelima društvenog poduzetništva. Upravo zbog toga nije bilo koja poslovna djelatnost čija se dobit koristi za postizanje društvenih ciljeva ujedno i društveno poduzetništvo. Najnapredniji i najcjelovitiji oblik društvenog poduzeća predstavljaju ona poduzeća koja su demokratski vođena i u kojima zaposlenici, potrošači i/ili ostali članovi zajednice sudjeluju u donošenju poslovnih odluka.

Pri tome osobito treba obratiti pažnju na raspodjelu dobiti. Vjerojatno najveći pozitivan učinak društvenog poduzetništva se ogleda u uvođenju pravednije raspodjele dobiti. Ako u dobiti sudjeluje veći broj ljudi, ona se počinje koristiti za ekonomsko i političko jačanje cijele zajednice, a ne samo uskih financijskih i političkih elita. Već su socijalni teoretičari 19. stoljeća primijetili da se pojam „zajednica“ obično ne odnosi na društvene elite, nego radije na takozvane male i obične ljude. Upravo ovi građani su vrlo često socijalno isključeni, marginalizirani u donošenju političkih odluka i ekonomski obespravljeni.
Još je sredinom 20.stoljeća poznati američki socijalni aktivist i teoretičar Saul Alinsky primjetio da je mobilizacija građana moguće jedino kao borba protiv društvene obespravljenosti (S.Alinsky: Rules for Radicals, Vintage Books, 1989).

Znači li to da je obespravljenost temeljno svojstvo suvremene ljudske zajednice? Kao što to primjećuje suvremena britanska socijalna teoretičarka Marian Barnes: “Zajednica se obično odnosi na skupine koje ne
zazumaju položaje visokog statusa u društvu. Ova činjenica možda potječe iz ranog korištenja pojma koji je upućivao na tzv. ‘obične ljude’. Sociološke studije ukazale su na put kojim obespravljanost i bijeda mogu služiti kao socijalno ljepilo koje povezuje zajednice”. (Marian Barnes: Care, Communities
and Citizens, Longman Publishing Group, 1997) Stoga ako se suvremeno društvo zasniva umnogome na temeljima nejednakosti, koja proizlazi prije svega iz ekonomske obespravljenosti i širi se na polje društvene, političke i socijalne obespravljanosti, onda je mnogo lakše razumjeti zašto društveno poduzetništvo upravo ovim tzv. “običnim” i “malim” članovima zajednice daje nezamjenjiv alat kojim mogu ostvariti svoje demokratski pravo na upravljanje poduzećima u kojima rade te koristiti dobiti koju sami stvaraju za vlastiti razvoj.

Na taj način rad i proizvodnja dobivaju svoj puni društveni i razvojni smisao, jer bez ekonomskog osnaživanja građana, njihovo sudjelovanje u političkim procesima neće biti potpuno. Pri tome dobit koja na ovakav način postaje dostupnija širem krugu članova zajednice (npr. zaposlenicima povrh plaća, potrošačima srazmjerno udjelu u prihodima, ili članovima lokalnih zajednica putem donacija društvenih poduzeća za socijalne aktivnosti) gubi svoj isključivo profitni karakter za pojedince i postaje razumljivija kroz prizmu zadovoljavanja potreba svih.
Ništa manje važan pozitivan učinak društvenog poduzetništva vidi se i u smanjenju globalne mobilnosti kapitala. Jedan od najvećih problema suvremenog „slobodnog tržišta“ ogleda se kroz prava velikih međunarodnih poduzeća da nesmetano izvuku kapital iz lokalnih zajednica i premjeste svoje poslovanje u neki drugi dio svijeta. Pri tome ostavljajući za sobom nezaposlenost i ostale socijalne probleme zajednicama iz kojih su otišle. Nasuprot tome zaposlenici poduzeća koja su demokratski vođena i čija dobit ostaje u zajednicama u kojima se stvara nikada ne donose takve odluku. Mobilnost društvenog kapitala je zato mnogo manja od mobilnosti privatnog kapitala. On se zato u mnogo većoj mjeri koristi za unaprijeđenje lokalne ekonomije, povećanje zaposlenosti i općenito za zadovoljenje potreba lokalnih zajednica.

Ne treba posebno isticati koliko ovakav obrat ima utjecaja na psihologiju zaposlenika i potrošača, a time i na samu kulturu. Načini oglašavanja, pristupi korisnicima usluga i potrošačima, politike poslovanja sve se to duboko mijenja kod društvenih poduzeća. To je sigurno razlog zašto većina građana Hrvatske nikada nije čula za neka od vodećih svjetskih društvenih poduzeća koja posluju s više od 50.000 zaposlenika i predstavljaju vodeća poduzeća u svojim zemljama (npr. Mondragom kao peto po veličini španjolsko poduzeće ili John Lewis Partnership kao jedan od vodećih britanskih lanaca luksuznih robnih kuća). Razlog je tome što takva poduzeća nemaju potrebu za agresivno širenje i osvajanje novih tržišta. Njihovo poslovanje se planira na način dugotrajne održivosti za zaposlenike, a ne stvaranja veće dobiti za dioničare. Ova poduzeća daju prednost očuvanju radnih mjesta i unapređenju kvalitete života u zajednicama u kojima posluju , a ne dobit svojih vlasnika. Zato su manje agresivna u svojem osvajaju tržišta, a ulasci na nova tržišta u kojima mogu iskoristiti jeftiniju radnu snagu ili povoljnije zakonske uvjete poslovanja ih mnogo manje zanimaju od povećanja kvalitete života u zajednicama u kojima tradicionalno posluju.

Osim socijalnih vidova održivosti, ovakva poduzeća svakako imaju i ogroman utjecaj na okolišnu održivost. S obzirom da se temelje na načelima ekonomske demokracije, jedna od prvih potreba koju članovi lokalnih zajednica obično požele riješiti kroz ulaganje dobiti svojih poduzeća jest povećanje razine zaštite okoliša. Pravo na zdrav okoliš ubraja se u jedno od temeljnih ljudskih prava, i praksa je pokazala da zajednice koje sudjeluju u odlučivanju o poslovnim politikama svojih društvenih poduzeća među prvim prioritetima počinju rješavati okolišna pitanja. Ova poduzeća u mnogo većoj mjeri skrbe za okoliš, jer je to okoliš u kojem žive članovi lokalne zajednice (zaposlenici i njihove obitelji, potrošači i njihove obitelji).

Poduzeće u vlasništvu lokalne zajednice će ove probleme rješavati mnogo prije nego poduzeće čiji vlasnici obično ne živi u lokalnoj zajednici. Svoju etiku poslovanja društvena poduzeća šire i na svoje partnere. Tako su vrlo često zagovarači korištenja ekoloških sirovina i time potiču ekološku proizvodnju i kod drugih proizvođača. S obzirom na to da im dobit služi za postizanje socijalnih i okolišnih ciljeva, a ne za osobno bogaćenje, ova su poduzeća mnogo sklonija poštenom plaćanju sirovina, dobavljača i kooperanata (fair-trade). Ništa manje važna je i razvojna uloga ovakvih poduzeća. Svjetski primjeri velikih društvenih poduzeća svjedoče o tome da ovakva poduzeća mnogo više ulažu u školstvo i znanost. To je i razumljivo, jer pripadaju širim lokalnim zajednicama, a ne oligarhijskim skupinama, pa im je nakon zdravog okoliša, vrlo često osiguravanje kvalitetne edukacije djece i mladih sljedeći cilj vrlo visoko na listi prioriteta.

Jednako je tako i s medicinskom zaštitom, pri čemu su vrlo česti slučajevi da ovakva poduzeća potiču osnivanje i financiraju lokalne klinike (FaSinPat-Zanon) za čije osnivanje vlasti i privatni profitni sektor
nisu toliko zainteresirani. Na koncu treba reći i nekoliko stvari o ekonomskim učincima ovakvih poduzeća. Danas već postoji veliki broj znanstvenih studija koje jasno pokazuju da privatno vlasništvo nije nužno jamac uspješnosti nekog poduzeća na tržištu. Upravo suprotno. Primjeri iz prakse pokazuju da su privatizirana poduzeća, javne službe (npr. zdravstvo, školstvo) ili prirodni resursi vrlo često doveli do povećanja cijena usluga, kratkoročne dobiti za ulagače, ali dugoročne neisplativosti koja se pokušava riješiti širenjem na nova tržišta, smanjenjem troškova zaštite okoliša i cijena rada, otpuštanjem radnika i gubitkom radnih mjesta.

Nasuprot njima, produktivnost u velikim društvenim poduzećima je neusporedivo viša nego u klasično vođenim profitnim poduzećima jer su zaposlenici visoko motivirani (Mondragon, 60% veća nego u drugim španjolskim poduzećima). Ovakva poduzeća često u kratkom roku povećaju zaposlenost i proizvodnju (FaSinPat-Zanon, povećanje broja zaposlenih od 42% i proizvodnje od 300% u prve 3 godine nakon preuzimanje poduzeća od strane zaposlenika). Također, društvena poduzeća su se pokazala i kao mnogo otpornija na udare ekonomske krize, jer mogu godinama poslovati bez dobiti ako mogu zadovoljiti potrebe za isplatu plaća i ulaganje u razvoj. Zbog svega navedenog možemo reći da primjeri
društvenih poduzeća, za razliku od globalno dominantnog stava o tome da su privatizacija i državna deregulacija rješenje za sve ekonomske probleme svijeta, jasno pokazuju da su ekonomska decentralizacija i kolektivizacija proizvodnih resursa mnogo učinkovitija sredstva rješavanja ekonomskih,
socijalnih i okolišnih problema današnjeg svijeta.

Tekst u potpunosti preuzet: Milan Medić: Ljudi, planet, dobit- tekst iz publikacije Poduzetništvo u službi zajednice, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva

Fotografija: Unsplash