Specifičnosti komunikacije sa starijim osobama

Komunikacija je temelj socijalne interakcije, odnosno međuljudskih odnosa. U svim vidovima komunikacije postoji bar jedan pošiljalac, jedan primalac i jedna poruka u određenoj internoj i eksternoj atmosferi koje, u velikoj mjeri, određuju percepciju poruke.

Volonteri uključeni u aktivnosti pružanja podrške starijim i nemoćnim korisnicima često su im vrijedan kontakt, uho za slušanje, osoba za razgovor kao i vrijedan izvor korisnih informacija (kontaktiranje s obiteljskim liječnicima, naručivanje na preglede, podsjećanje na termine i sl.) i praktična pomoć (svakodnevni poslovi poput odlaska u nabavku, pomoći u kućanskim poslovima.

Stoga je važno da su upoznati sa specifičnostima komunikacije sa starijim osobama kako bi iz nje obje strane dobile najviše i najvrjednije – razumijevanje, podršku, osjećaje povezanosti, uvaženosti, uključenosti i slične.

Loša, neprimjerena komunikacija može dovesti do nesporazuma, a oni mogu rezultirati mnogobrojnim neugodnim posljedicama, kako za stariju osobu tako i za volontera/rku.

U komunikaciji sa starijima i nemoćnima od komunikacijskih vještina važni su:

• aktivno slušanje
• govor
• opažanje
• ignoriranje
• poticanje neovisnosti
• strpljenje
• fleksibilnost
• poštovanje i prihvaćanje

Aktivno slušanje
Slušanje kao komunikacijska vještina uključuje usmjeravanje pozornosti, interpretiranje i pamćenje onoga što smo čuli. Aktivno slušanja što znači slušati usredotočeno, s empatijom i prihvaćanjem druge osobe, slušati odgovorno.
„Gdjegod se ljudi nađu zajedno, nastoje da ih se čuje, međutim, vrlo rijetko ih se čuje jer osoba koju nastoje pridobiti da ih čuje, vrlo nestrpljivo čeka šansu da se nju čuje.“ (Jackins, 1982.)

Govor
Budući da najčešće komuniciramo verbalno, govorom, važno je da isti bude popraćen neverbalnim znakovima, jasan, glasan, izrečen jednostavnim jezikom. U govoru treba koristiti pojednostavljene izraze, ponekad i usporedbe s nečim iz svakodnevnog života kako bi osoba starije životne dobi shvatila i zapamtila potrebnu smjernicu ili objašnjenje. Uputno je tražiti (zamoliti) osobu da ponovi izrečeno (radi boljeg zapamćivanja) ili da potvrdi razumijevanje onoga što joj je rečeno (radi provjere razumijevanja). Nedorečene i nepotpune poruke dio su neučinkovite komunikacije i kada se dogode, komunikacija gubi svoju funkciju ili se prekida.

Pisanje
Važne upute dobro je zapisati u obliku podsjetnika i ostaviti na vidnom mjestu (nalijepiti na hladnjak, na ormar, na stol ili drugo mjesto dostupno starijoj osobi).

Opažanje
Starije osobe tijekom komunikacije treba pomno promatrati jer svaka nagla ili neobična promjena ponašanja ili izgleda može biti znak pogoršanja stanja osobe ili upozorenje na takvu mogućnost (npr. uznemirenost, crvenilo u licu, zaduha, grčenje lica ili sl.). Svaku promjenu treba provjeriti i dojaviti obiteljskom liječniku, voditelju volonterskog tima, članu obitelji ili nekom drugom.

Ignoriranje
Iako zvuči paradoksalno, ponekad je dobro ignorirati. Ne osobu već neprihvatljivo ponašanje osobe (sebično, nedokazano ponašanje, ispade bijesa), svako ponašanje kojim osoba neprimjereno privlači pozornost na sebe. Obrnuto, i primjereno ponašanje potiče se pružanjem pozornosti i pohvalom.

Poticanje neovisnosti
Bolje je učiniti nešto zajedno s osobom nego umjesto nje. Ovo pravilo primjenjuje se u odgoju djece i u komunikaciji sa starijim osobama. Nije uputno činiti umjesto osobe ono što ona može učiniti sama za sebe. To ne isključuje povremene ljubaznosti i geste kojima starijoj osobi želimo iskazati svoju podršku.

Strpljenje
U komunikaciji sa starijim i nemoćnim osobama nužno je imati puno strpljenja i npr. ponoviti osobi nekoliko puta, svaki puta ljubazno, ono što smatramo da je prečula, da nije razumjela ili možda ‘ne želi čuti’. Isto tako, moramo biti spremni čuti već rečeno, možda i više puta.

Fleksibilnost
Svakoj osobi nužno je pristupati na individualan način, primjeren toj osobi. Ne možemo pristupiti svima jednako niti svima nuditi ista rješenja, iste razgovore, iste načine. Ljudi imaju različite interese, različita shvaćanja, vrijednosti, navike, obrasce ponašanja… Važno je naglasiti da sve starije osobe  nisu iste i stoga je bitno izbjeći stereotipno ponašanje. Zbog toga su iznimno važni dobra procjena stanja pojedinca i individualni pristup.

Poštivanje i prihvaćanje
Važno je prihvatiti pravo svake osobe da odlučuje o svom životu i pitanjima koja su vezana uz njegov/njezin život i funkcioniranje. Svaku osobu treba poštovati takvu kakva jest.

Ljubaznost
Ljubaznošću se postiže bolji odnos, razvija samopoštovanje starije osobe, razvija povjerenje prema volonteru, poboljšava komunikacija. U komunikaciji sa starijom osobom važan je pristup s osmijehom i neposrednošću.

Uspješna komunikacija sa starijim osobama pretpostavlja prepoznavanje i mogućih senzornih i mentalnih oštećenja koja istu mogu otežavati. Nerijetko su naglašene i spolne razlike: muškarci su, primjerice, manje skloni dijeliti svoje osjećaje i misli s drugima i skloniji su dominaciji tijekom komunikacije, što može otežati komunikaciju volontera/rke sa starijom osobom muškog spola. Tu su i socijalne i kulturne razlike: razlike u etničkoj pripadnosti, razlike u socioekonomskom statusu, kulturalne razlike i one vezane uz religijska uvjerenja.
Prisutne mogu biti i ograničene mogućnosti komunikacije, kao što su senzorni poremećaji (nagluhost ili gluhoća, problemi s vidom ili sljepoća), mentalna zaostalost bolesnika, senilna demencija, simptomi bolesti, umor, bol, emocionalna uzbuđenost, preokupiranost nekim brigama, ograničeno razumijevanje i pamćenje zbog lošijeg poznavanja jezika, dijalekta, nepismenosti, nižeg kvocijenta inteligencije, korištenja stručnih izraza, slabijeg pamćenja i drugog.

Zapreke u komunikaciji mogu postojati i zbog stečenih negativnih stavova prema drugim ljudima (nepovjerljivosti, straha i sl.), zbog loših iskustava od prije.

Nerazumijevanju doprinose i kontradiktorni savjeti i preporuke s raznih strana. Savjet je stoga izbjegavati davanje savjeta, eventualno sugerirati ili ponuditi nekoliko mogućih rješenja i dopustiti osobi da izabere ono koje smatra najboljim za sebe, u slučaju da se to pokaže neophodnim (npr. kad starija osoba pita volontera/rku).

Važan utjecaj na komunikaciju sa starijima ima i promjena njihove socijalne uloge. Umirovljenje i slabljenje imovinskog statusa mogu negativno utjecati na samopoštovanje. Starije osobe često same doživljavaju kao stare, neproduktivne, nepotrebne i zamjenjive pa mnogi od njih, u većoj ili manjoj mjeri, gube volju za komunikacijom. Budući da je učinkovita komunikacija dvosmjerna volonteri koji su svjesni ovih i mnogih drugih komunikacijskih prepreka i uvažavaju ih, iste mogu uspješno prevazići i uspostaviti zadovoljavajuću komunikaciju i dobar odnos sa drugom stranom.

Kroz komunikaciju možemo procijeniti potrebu osobe za podrškom i pomoći i prilagoditi je ponaosob svakoj starijoj osobi. Važno je, ponavljamo, poticati neovisnost i dopustiti osobi da preuzme odgovornost i sama donosi odluke.

Ukoliko uoči da obitelj neadekvatno, nedovoljno ili pak previše skrbi za stariju osobu, volonter/ka može na isto upozoriti organizatora volontiranja, a svoje nedoumice, unutarnje konflikte i nejasnoće iznijeti tijekom individualnih ili grupnih supervizijskih susreta.

Photos courtesy of Pixabay