Srce na cesti

Otkad sam se zaposlio na sadašnjem radnom mjestu, to jest u sadašnjoj tvrtki, uberovanje i boltanje do posla mi nije strano. Tvrtka ima ured u Recro centru, parsto metara prije zgrade 24 sata na samom jugu Novog Zagreba nešto prije Svete Klare.

ZET je, vjerujem i mnogi čitatelji su svjesni, gotovo pa krajnje nepovjerljiv, a posebno na toj ruti. Uhvatiti 268 za, ili još gore, iz Gorice svaki dan u približno isto vrijeme je lutrija. U ovih desetak mjeseci koliko sam redovan na toj liniji je bilo situacija kada se po pola sata čeka na stanici za povratak doma. Ili bar na drugi kraj grada pošto je 268 jedini koji ide na toliko južno i stane na svakoj gradskoj stanici. Tih pola sata čekanja mi dolazi u obzir isključivo kada pada tolika kiša da se ne može prohodati do MSU pa uhvatiti bus za terminal na glavnom željezničkom kolodvoru. Ili pak 109ka (Črnomerec) i 607ica (Savski most) – stan mi je na Knežiji pa bilo koja od te dvije linije dolazi u obzir.

Moj put do posla stoga zahtjeva presjedanje. Pa ako jedna nepovjerljiva linija nije dovoljna, to osigurava da mogu napuniti čašu nezadovoljstva svaki dan. Kako se to ipak ne bi dogodilo i moj dan ne bi počinjao skupljanjem svake trunke energije da ne počnem proklinjati dvadeset godina vladavine Milana Mikija Bandića u našem plavom gradu ponekad se odlučujem na Uber i Bolt. Računam svakako mi je plaćen prijevoz na mjesečnoj bazi pa u situacijama kad mi se duže mazi s djevojkom u jutarnjem krevetu koji kao da ima magnet baš za moje tijelo (ili ga ima ona, još pokušavam skužiti), u sličnim situacijama se odlučim naručiti prijevoz pa za svoju ugodu dati malo svojih zarađenih novaca. Moram priznati da sam dosta zadovoljan s tim uslugama. Redovito bude odrađeno profesionalno, od točke A do točke B. Poneki ugodan razgovor, nekad i malo neugodan ali ništa van očekivanog. Nedavno sam pri jednoj vožnji čak upoznao susjeda. Sad znam čiji je to lijepi motor koji se premalo vozi taman ispred ulaza u zgradu pored moje. Naravno, nemoguće je ne primjetiti i sve veći broj stranih radnika koji rade taj posao. Pa tako i možda malo nesigurnije skretanje ili par pogleda više prema GPS navigaciji, ali i to obično prolazi u redu iako za sad nisu toliko upoznati s gradom. A nađe se i još povremenog pitanja u mom smjeru je li Albaharijeva pa Prozorska pa skretanje na Ćire Truhelke valjani put za izaći na Savsku i krenuti tamo. Preko.

Pa ipak i vožnje u taksiju, ako baš želim, mogu iskoristiti za malo aktivirati svoje živce. Definitivno ne postoji manjak čudnovatih situacija u zagrebačkom prometu. No ovaj jutarnji dolazak na posao je obilježila jedna druga dogodovština na odredištu mog puta.

Svaki dolazak na posao taksijem sadrži istu dilemu: gdje će me taksi ostaviti? GPS aplikacije nisu pametne tako da ako sam ja nepažljiv, taksi umjesto skretanja desno produži ravno i skuži da me nema gdje ostaviti osim popeti se na nogostup ili stati na cesti. Dogodilo se par puta ali većinom ljudi na vrijeme shvate ili ja reagiram i ukažem da treba skrenuti. No i ako se skrene, situacija nije baš čista. Cesta je neka sporedna, skrpana i uska, auti su parkirani na divlje s obje strane tako da se na nekim trenucima dva vozila jedva mimoilaze. A za sami iskrcaj još jedan dodatak: ako taksi ne želi stati na toj uskoj cesti, mora skrenuti prema ulazu na parking poslovnih zgrada na koji se u pravilu ne ulazi. Rampa se ne diže pri izlasku ako sustav ne zna registraciju. Taksistu to uzima vrijeme, mora otići do recepcije, uzeti potvrdu pa nazad, a njihovo vrijeme je posve doslovno novac. Tako da najčešće taksisti skrenu prema rampi, brzinski izađem i oni izađu nazad na cestu i idu dalje.

Zna se dogoditi doduše, kao što je to bilo danas da taman kad me stanu izbaciti pred rampom koja je ulazna za druge automobile naiđe netko tko treba ući na parking. Ja sam već izašao i udaljio se od automobila petnaestak metara. Ali i dalje sam bio dovoljno blizu da čujem čovjeka iz auta iza koji spušta prozor i viče “Pa kud si stao baš pred rampu, kretenu” uz što je još došlo i spominjanje vozačeve mame. Kad se tako nešto dogodi obično volim nabaciti pogled, osmijeh i nezadovoljno vrtiti glavu lijevo desno bacajući pogled ka naživciranom autu. Ako nam se pogledi spoje da mogu dodati napetosti u taj Mercedes ili BMW. Nažalost to se nije dogodilo pa su moj smiješak i vrćenje glave u nevjerici ostali neprimijećeni.

Taj niz događaja me više nego inače potaknuo na razmišljanje. Koliko je ta osoba morala biti na rubu da ju zastoj od svega nekoliko sekundi toliko naživcira? Sve i da se takva situacija događa svaki dan pa sigurno ne može samo po sebi biti dovoljno da izbaci iz takta. Čovjek se činio kao dobro situiran: košulja, lijep auto, mislim da je bio Audi ipak ne Mercedes ili BMW. Stalni zaposlenik, išao je u garažu poslovne zgrade. Menadžerskih godina. Pa što mora biti toliko loše već ujutro da budeš spreman spuštati prozor i nekoga vrijeđati radi par sekundi? Da se razumijemo, bilo je 9:30, nije baš klasično vrijeme žurbe na posao. A ako si se ti ostao sa svojom curkom maziti kao i ja sa svojom pa onda nemoj vikati na druge ljude. Kriv je taj magnet.

Takve stvari me uvijek iznova iznenade. Živimo u zemlji koje se ponosi svojom religijom koja progovara o ljubavi prema drugima, okretanju obraza. A toliko mržnje i neprihvaćanja. Netolerancije i divljanja na sitnice. Pogotovo u prometu, na hrvatskim cestama je najredovitiji osjećaj čini se upravo nestrpljivost.

Ne znam, mislim da ću nastaviti sa svojim osmijesima u smjeru naživciranih automobila pa riskirati koju sočnu riječ nazad. Možda čak uspijem isprovocirati i shvaćanje manjka smisla te situacije. Svi imamo loše dane, pune stresa i obaveza. Obiteljskih tragedija, bolesti, teških poslovnih perioda. Pa opet, nije li bolje biti skroman i otvoren baš u tim nevoljama?

Napisao: Marko Kovačević

Fotografija: Unsplash