Stalna na tom svijetu samo mijena jest

„Stalna na tom svijetu samo mijena jest“, napisao je Petar Preradović i time precizno sažeo temelj života, svijeta i čovjeka. Čovjekovo je postojanje na ovome svijetu puno promjena, novih događaja, izazova, očekivanih i neočekivanih uzbuđenja i problema. Nemoguće je kretati se unaprijed iz dana u dan bez da nam se na toj dnevnoj bazi život barem malo ne promijeni, nešto nas dotakne, razveseli, potakne na makar malo drugačije djelovanje i pokaže nam neke nove ljude, nove prizore, nove prilike. Hoćemo li mi te prilike uočiti, prihvatiti i usmjeriti svoj život prema njima, naša je odluka. No postoje i veće životne prekretnice koje svatko od nas treba proći i proživjeti, stepenice koje nam se nametnu nakon što smo onu prethodnu uspješno savladali i dovršili. Primjerice, odabir srednje škole nakon završene osnovne, odabir fakulteta nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, suočavanje s traženjem, a zatim i s obavljanjem novog ili prvog posla i snalaženjem u radnom okruženju. Preseljenje, korak u samostalan život ili pak suživot s nekom novom osobom ili više njih. Sve su to novi životni koraci koji snažno potresaju našu dotadašnju rutinu i navike i u nama pokreću leptiriće uzbuđenja i nestrpljenja, ali i strah od novog i nepoznatog. Strah od nepoznatog vrlo je čest i zapravo ga je jako teško izbjeći ili ignorirati. Da, veselimo se promjenama za koje znamo da će nam donijeti nove životne začine, proširiti horizonte, pomaknuti nas na neku novu točku s koje ćemo promatrati nove mogućnosti, ali istovremeno se bojimo neuspjeha, nesnalaženja i svih prepreka koje bi se mogle pojaviti. Ako nam je u prethodnoj životnoj fazi bilo dobro, ugodno i uspješno smo eliminirali većinu uzroka stresa i napetosti, bit će nam još teže iz te tople zone komfora ući u hladno more nove situacije koja nas preplavljuje visokim i nepoznatim valovima. Nekada je zbog toga bolje u to novo more ulaziti polako, a ne se baciti na glavu, polako upijati nove okolnosti, jednu po jednu, postupno se navikavati i smanjiti očekivanja koja imamo od sebe. To ne znači da se time podcjenjujemo i umanjujemo svoje mogućnosti, nego si ostavljamo prostora za moguća manja ili veća posrnuća koja su potpuno normalna kada se nađemo u nečemu o čemu smo dosad samo slušali od drugih, ali nikad to nismo iskusili na vlastitoj koži. Tuđe priče i iskustva mogu poslužiti samo kao općeniti uzorak, ali nipošto nisu nešto s čime se možemo uspoređivati, po tome ravnati i očekivati od sebe da ćemo se snaći na jednak način i jednakom brzinom. Prirodno je da se uvijek želimo dokazati i pokazati u najboljem svjetlu, da želimo što prije dosegnuti svoj maksimalni potencijal i da nas je strah da ćemo zakazati na prvom koraku, ispasti nedorasli situaciji i tako si uništiti sve šanse za uživanje u novoj promjeni i novim okolnostima koje nam je život donio. Zbog toga je bitno pratiti vlastiti tempo, usporiti kada nam tijelo i um to signaliziraju, ponekad se čak i vratiti korak unazad da bismo bolje mogli osluhnuti sami sebe i promotriti iz daljine širu sliku nove situacije te tako s manje poteškoća i s više sigurnosti napraviti dva, tri ili više novih koraka. Koliko god promjene bile nužne, neizbježne, uzbudljive, nekad i nagle, važno je osigurati si prostor za odmor i promišljanje. Nove okolnosti trebamo pokušati iskrojiti prema našim mjerama i potrebama, a ne sebe gurati u očekivani kalup, jedino ćemo tako moći postupno odagnati strahove i uživati o novoj situaciji te narednu promjenu očekivati s većim osmijehom na licu, a manjim grčem u želucu.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Pixabay