Stav da se živi iz radosti

Nedavno sam pročitala razgovor s jednom književnicom u kojem govori o iskustvu starosti, o suočavanju s gubitkom ljepote i tjelesne snage, o tome kako starošću postaješ nekako neubrojiv u društvo i nevidljiv. Teška je to tema i ne bih je dubila. Mene je podsjetila na jednu veseliju zgodu od prije više godina, na druženje uz kavu s mojom starijom susjedom. Bilo je doba mladog boba, biža i artičoka. Znam, jer sam se netom prije našeg susreta ubola na oštri vršak artičoke a ranjeni prst je odmah poletio k usnama. Automatski, bez razmišljanja. Mora da je nešto ljekovito na usnama i u poljupcu, što otklanja bol, tješi i iscjeljuje. Poljubac je i žapca pretvorio u princa. Nisu bajke glupe. Nešto unutar nas to prepoznaje, tijelo zna.
Isto to prepoznaje i ljude, pa neke zavoliš automatski i bez razmišljanja. Jer u njima je nešto iscjeljujuće za tebe, kao na onim usnama koje hrle bolnom mjestu.
Susjeda u “ozbiljnim” godinama ispričala mi je kako je prethodne večeri bila na zabavi kod prijatelja koji žive na suprotnom dijelu grada. Bračni par s kojima se odvezla tamo otišao je kući oko ponoći. Njoj se još nije odlazilo, društvo je bilo veselo i dobro se zabavljala pa je, unatoč tome što gubi prijevoz, odlučila ostati. Oko dva ujutro, kad više nije bilo nikakvog prijevoza, uputila se kući pješice, sa psićem koji ju je i inače svuda pratio. Nakon par stotina metara ugledala je policijsko vozilo i zaustavila ga mašući rukama:
“Biste li me, molim vas, povezli do kuće… dosta mi je daleko?”, upitala je.
“Pa što radite u ovo doba izvan kuće?” čudio se policajac.
“Pa, znate, bila sam kod prijatelja… hm… kako bih rekla…na tulumu.”
“E, babo, kad znaš tulumarit, možeš i pješačit”, odrezao je policajac i odjurio autom.
(To je onaj naš topli, domaći primitivizam.)
Smijale smo se tome dugo. Baš onako od srca.
Kući je došla pješice, naravno, oko tri u noći, noseći premorenog psića. Kad je ugledao poznatu zgradu, od sreće je zalajao, a ona je strahovala da ne probudi susjede kako ujutro ne bi morala ponovo odgovarati na pitanje što je radila na ulici u to doba noći. Tu sam ženu zavoljela iz prve, na klik.
Nema je više na ovom svijetu, ali sigurna sam da se i na onom drugom odlično zabavlja. Podijelila je sa mnom svoju priču, stav da se živi iz radosti i recept za pašticadu.
Eto… ja bih takvu starost kada bih mogla birati.

 

Napisala: Lili Lokin

Slika preuzeta s: Pixabay