Stilovi roditeljstva

 

Kada bi roditelji bili upitani koji je najvažniji aspekt roditeljstva, vrlo vjerojatno bi među najčešćim odgovorima bilo nešto nalik „bezuvjetno voljeti i podupirati svoje dijete“. Neki od njih bi vjerojatno nadodali i ponašajne aspekte roditeljstva, poput: „važno je djeci uvesti ograničenja i/ili zabrane.“ No, generalno, možemo očekivati kako bi se većina odgovora na pitanje „kako biti dobar roditelj“ usmjerila na afektivnu komponentu pružanja podrške djetetu, prihvaćanja i davanje djetetu do znanja da je ono voljeno. Iako, roditelji se razlikuju na koji način to čine, pa tako često u okviru dobrih namjera proizvedu kontraefekte kao što je to primjer s prekomjernim kupovanjem skupih poklona koji djetetu šalju poruku o prosuđivanju drugih kroz materijalizam te to potencijalno iskrivljuje osobni sustav vrijednosti.

Popularna britanska književnica, J.K. Rowling piše kako je ljubav koja je jaka poput majčine ljubavi prema djetetu takva da ostavlja određeni trag na dijete jer je ono toliko duboko voljeno. Odnosno, tvrdi kako taj trag duboke ljubavi zauvijek pruža određenu vrstu zaštite. Međutim, je li duboka ljubav dovoljna da bi dijete odraslo u kvalitetnu osobu? Dakako, odgoj bez ljubavi je nepojmljiv i ona je podloga i temelj za sve ostalo, no također je važno na koji način se ta ljubav manifestira. Može li dijete odrasti u odgovornu i savjesnu osobu, ako mu roditelj zaista pruža bezuvjetnu podršku i ljubav, ali s druge strane – ne provodi nikakvu kontrolu ili pak popušta djetetu u svemu, unatoč ograničenjima koje je prvotno postavio? Što tada dijete uči iz takvih postupaka? U kakvu se osobu ono razvija na temelju roditeljskog stila i kakve osjećaje gaji prema sebi i svijetu oko sebe?

Pod roditeljskim stilom podrazumijevaju se strategije koje roditelj koristi u svojoj interakciji s djetetom. Klasična podjela roditeljskih stilova u psihologiji je sljedeća: autoritativan, autoritaran, permisivan ili popuštajući i indiferentan ili neuključeni. U svrhu boljeg razumijevanja svakog stila, načinjena je pojednostavljena tablica koja se sastoji od dvije dimenzije roditeljskog stila: kontrole koju roditelj pruža (+ označava da postoji kontrola, a – da je kontrola većinom odsutna) i topline kojom roditelj opskrbljuje dijete (+ označava visoku razinu topline, a – njezinu nisku razinu ili odsutstvo).

 

 

 

	AUTORITATIVAN	AUTORITARAN	PERMISIVAN	INDIFERENTAN
KONTROLA	+	+	–	–
TOPLINA	+	–	+	–

 

Naime, kako bismo oživjeli te stilove i pritom prosudili koji je najviše kvalitetan (iako je iz tablice većini očito koji stil je najviše efikasan), poslužit ćemo se objašnjenjima koji ilustriraju pojedini roditeljski stil (Morin, 2019):

AUTORITATIVAN RODITELJSKI STIL

• Postoje pravila ponašanja koja su popraćena Iza tih pravila i posljedica stoje opravdani razlozi koji su objašnjeni te se djetetovi osjećaji uzimaju u obzir. Dakle, istovremeno se daje djetetu do znanja da su njegovi osjećaji bitni, ali da je također bitno ono što roditelj kaže. Takvi roditelji su samopouzdani, dosljedni, imaju realna očekivanja i provode odgovarajući nadzor nad djetetom, istovremeno osiguravajući toplinu u interakciji. Nastoje se spriječiti problemi i problematično ponašanje prije nego što ono nastane te se koriste pozitivne strategije discipliniranja kao što su pohvale, prikladni sustavi nagrađivanja i potkrepljivanje dobrog ponašanja.
• Roditelji osiguravaju blizak odnos s djetetom, ulažu velik trud u građenje istog te se dijete može osjećati dovoljno slobodnim da se obrati roditelju kada mu je potrebna potpora zbog topline koju mu pružaju.
• Ovaj se stil smatra poželjnim te najuspješnijim.

AUTORITARAN RODITELJSKI STIL

• Od djeteta se traži bezuvjetno ponašanje prema pravilima i postoje visoka očekivanja, uz princip „bit će kako ja kažem i zato što ja kažem“. Fokus je na poštivanju pravila i poslušnosti, a ne na suradnji i njihovom razjašnjavanju. Često se takvi roditelji usmjeravaju na kaznu što kod djeteta stvara loš osjećaj. Bilo bi korisnije da takvi roditelji ulažu svoje vrijeme u pokazivanju djetetu koji je alternativno bolji primjer ponašanja. Osim toga, problematično je što ne pokazuju djetetu načine rješavanja problema i prepreka te nisu previše zainteresirani za njegovo mišljenje.
• Djetetovi osjećaji se ne uzimaju u obzir, ne vjeruje se da djeca trebaju biti slušana. Dakle, postoji nedostatak topline i potpore.

PERMISIVAN RODITELJSKI STIL

• Iako roditelji uspostave pravila, problem je što se ona rijetko provode te djetetovo ponašanje često nije popraćeno posljedicama, stoga je kontrola djeteta slaba. Smatra se kako dijete može učiti bez puno osobnog uplitanja, eventualno uključujući se ako je ozbiljni problem u pitanju. Od njih se često može čuti „djeca će biti djeca“ pa iz tog razloga često popuštaju i praštaju djeci razna ponašanja. Jednako tako, karakteristično je da se djetetu povrate privilegije ako moli i obeća da će se dobro ponašati, pa možemo uvidjeti kako je karakteristika ovog stila više biti djetetu prijatelj nego roditelj, što u djetetovom odrastanju dovodi do problema s autoritetom i pravilima.
• Postoji velika toplina i potpora upućena djetetu te ga se potiče da razgovara s roditeljem o svojim problemima.

INDIFERENTAN RODITELJSKI STIL

• S obzirom na to da roditelj rijetko kad pita dijete o školi ili zadaći, često je općenito slabo upućen u život svog djeteta. Pravila mogu postojati, no ne postoji vodstvo i očekuje se da će se dijete odgojiti samo. Ponekad je nenamjerno, no takvi roditelji se mogu ponašati tako da zanemaruju svoje dijete na određen način, postavljaju male zahtjeve pred njih i ne postoji roditeljski nadzor. Važno je razmotriti i da takvi roditelji mogu biti opterećeni vlastitim problemima, pa ne stignu posvetiti svoje vrijeme i energiju djetetu kao što bi trebali.
• U interakciji roditelj – dijete ne postoji potpora te je zastupljen nedostatak topline, a roditelji također mogu biti emocionalno odbacujući.

 

Kako pojedini roditeljski stil utječe na dijete? (Aunola i sur., 2000; Kopko, 2007)

Proučavanjem posljedica primjene pojedinog roditeljskog stila na adolescentima uočeno je kako će adolescenti čiji su roditelji primjenjivali autoritativan roditeljski stil naučiti kako pregovarati i snalaziti se u diskusijama. Razlog tome je što su njihovi roditelji ulazili u rasprave i debate s njima i uzimali u obzir njihovo viđenje stvari, no ipak je krajnja odgovornost bila na roditeljima. Stoga, takvi adolescenti će biti svjesni kako je njihovo stajalište vrednovano. Oni su većinom socijalno kompetentni, odgovorni i autonomni. Oni će primjenjivati adaptivne strategije postizanja uspjeha orijentirane k cilju koje uključuju niska očekivanja neuspjeha, nisku razinu pasivnosti i za zadatak irelevantnih ponašanja.

Kada je u pitanju autoritaran roditeljski stil s niskom dimenzijom topline i visokom dimenzijom kontrole, adolescenti su naučili pokoravati se i slijediti pravila, no pridržavanje pravila će biti procijenjeno važnijim od nezavisnog ponašanja. Oni mogu postati buntovni i izražavati agresivno ponašanje ili pak ovisni o drugima ako su submisivniji. Osim toga, vrlo često usvajaju neadaptivne strategije koje ih ne dovode do uspjeha, a koje uključuju naučenu bespomoćnost što bi mogao biti rezultat podcjenjivanja djetetovih osjećaja od strane roditelja, kriticizma i previsoke kontrole.

Rezultat permisivnog roditeljstva, čiji je princip udovoljavati željama djece, je adolescent koji će donositi odluke samostalno bez roditeljskog vodstva. Oni će naučiti kako postoji tek nekoliko pravila i ograničenja, ali da posljedice kršenja istih obično nisu previše ozbiljne. Dakle, oni će imati problema sa samokontrolom te će njihova egocentričnost interferirati sa zrelim razvojem i socijalnim odnosima.

Adolescenti koje su odgajali roditelji indiferentnog stila će često pokazivati impulzivna ponašanja koja su posljedica problema samoregulacije s obzirom na to da roditelji nisu ulagali puno vremena i interesa u njihov odgoj, već su češće bili zaokupljeni vlastitim problemima i osjećajima. Za razliku od adolescenata čiji roditelji primjenjuju autoritativan stil, adolescenti čiji su roditelji imali indiferentan stil usvojit će maladaptivne strategije izbjegavanja zadatka, uključujući pasivnost i ponašanja irelevantna za zadatak. Često se događa kako takvi pojedinci neuspjeh pripisuju sebi (internalno), dok eksternalno (situaciji u kojoj su se našli) atribuiraju uspjeh.

 

Zaključno, roditeljski stil igra veliku ulogu u formiranju karaktera djeteta. Međutim, ne trebamo zanemariti i druge čimbenike koji su važni prilikom odrastanja te nije poželjno koristiti ove činjenice kao krajnji determinizam nastajanja osobe.

Kako je mlada, ali vrlo mudra i zrela Anne Frank, inspirirana očevim rečenicama, jednom napisala u svojem dnevniku:

„Roditelji mogu dati dobar savjet i uputiti djecu na pravi put, no krajnje formiranje čovjekove osobnosti leži u njegovim rukama.“

 

LITERATURA

Aunola, K., Stattin, H. i Nurmi, J. E. (2000). Parenting styles and adolescents’ achievement strategies. Journal of adolescence, 23(2), 205-222.

Kopko, K. (2007). Parenting styles and adolescents. Retrieved Nov, 20, 2011.

Morin, A. (2019., srpanj 12.). 4 Types of Parenting Styles and Their Effects on Kids. What’s Your Parenting Style? Verywell Family. https://www.verywellfamily.com/types-of-parenting-styles-1095045

 

Napisala: Tihana Poslon

Fotografija: UNsplash