Što hoćeš za ručak- možda špagetine?

“Uvijek ja molim i kažem, da bude dobro tebi ali da bude dobro i onima s kojima bliže surađuješ, a i povremeno. Jer samo kad je i njima dobro će vama zajedno biti dobro.”

Ovo je skoro obavezni dio većine razgovora koje imam s bakom. Baka je uvijek držala do recimo duhovno/religioznog dijela života. Uvijek je naglašavala koliko je važno biti dobra osoba i misliti pozitivno, a u zadnje vrijeme naglašava kako je i bitno držati se dalje od velikog stresa.

Baka Ruža je oduvijek topla baka. Ima puno tih klasičnih priča gdje odeš kod svoje balkanske bake i vratiš se s par kilograma viška, čokoladom i nešto novaca. E moja baka Ruža je oduvijek takva. Imam puno sjećanja iz djetinjstva naših druženja i obiteljskih slavlja. Ono što je karakterizira je poduzetnost i nepresušna energija da situacije i život idu naprijed i da se nešto napravi po kojem god pitanju, bio to neki problem na koji smo naišli, neka zadaća u školi, poslovni zadatak ili bilo što drugo. Najviše od svega, moje sjećanje ali i trenutno iskustvo sadrži njenu gostoljubljivost i trud da pokaže ljudima da se može nešto napraviti i da je ona tu da zajedno radimo nešto.

Najviše vremena sam provodio s bakom, i djedom, tijekom razdoblja srednje škole. Kako sam živio na selu, nekih 40ak kilometara od Osijeka, a srednja škola i treninzi atletike su bili u Osijeku, povremeno sam kod bake spavao ili u pauzi između škole i treninga ručao. Kada je to bila ova druga varijanta, pauze do treninga, obično bi se podružili uz bakino spremanje ručka, onda bi se najeli pa bi baka i djed na kauč, a ja do njihove tako ugodno hladne spavaće sobe i svi zajedno bi na epizodu popodnevnih snova. Bilo je fantastično. I dalje su neke od najboljih popodnevnih dremki bile u toj hladnoj, tamoj, udobnoj spavaćoj sobi. Baka će bez iznimke, ako zna da dolazim, pitati ili bez pitanja nešto skuhati, napraviti kolač ili u najmanju ruku osigurati da tamo bude petit beurre keksa i nešto slatko za popiti. Bez iznimke. Tako i te “špagetline”.

Danas većinom pričamo telefonski, ne baš tako često i vidimo se kad se iz Zagreba vratim nazad u svoje malo mjesto pa produžim i do bake. Nekako se tu doduše nekad i zna promašiti taj posjet, kriv sam, ali mi u isto vrijeme taj sporiji tempo mog sela dođe tako dobro u usporedbi s ponekad hektičnim Zagrebom da prosto uživam u zrakama Sunca i maženju s kućnim ljubimcima. Žao mi je bako.

No isto tako u zadnje vrijeme sam počeo aktivno razmišljati o tome što je sve baka prošla u životu. Od rođenja svega par godina nakon Drugog svjetskog rata, odrastanja i života u komunističkom režimu, Domovinskog rata kada su joj kćer i sin tek počinjali svoje odrasle živote, baka je stvarno prošla kroz cijelo čudo meni danas udaljenih kompleksnih dijelova života. Cijelo vrijeme kroz Domovinski rat baka je radila u pekari u osječkoj tvrđi. Čak i na onaj dan kada je tenk pregazio famoznog crvenog “fiću”, imala je direktan pogled na tu scenu pri odlasku sa svog posla.

Baš mi je zanimljiv taj period gdje mi se dogodila tranzicija od “ma daj bako, pa nije svijet više takav, kod vas je to tako prije bilo” do onoga gdje puno više shvaćam i njihove živote događaje i situacije, odluke, životne probleme i težnje, ali i njihovu ljubav. Znam da oni sa svojim savjetima koji su mi van vremena zapravo pokazuju brigu i trud, te znam da onda mogu to gledati kao brigu, bez da se osjećam krivo što možda neću uzeti svaki savjet. Znam isto tako da njihove priče o Titu i drugom režimu i slične stvari, nemaju korijen u nekom zlu kojeg podržavaju već se samo odnose na mirno razdoblje njihovog života kada su bili mladi, puni energije i u punom životnom razvitku. Isto tako znam da njihovi prigovori ne znače da me ne vole već znače zabrinutost na temelju njihovih iskustava gdje je bilo jako važno što će ljudi u ulici, susjedi, rodbina misliti i kako će se osjećati oko njih. Život je bio dovoljno težak da je trebalo imati saveznike kako bi bilo lakše, nešto što mi u današnjem vremenu puno teže razumijemo.

Stoga, znam da baka misli dobro. Znam da se nekad ne slažemo pa da mi je i nekad teško po šesti put slušati neku priču. Ali isto znam te brojne trenutke kad je ona skuhala nešto što sam ja htio, a možda je baš imala na umu za sebe neki drugi obrok. Kada je dala novce za kekse, iako bi možda njoj bolje došla kava s prijateljicom. Da je uzela vrijeme iz svog dana da spremi krevet za unuka koji se vraća iz izlaska malo pijan i neće tad biti ni dobar sugovornik niti išta drugo, i napravila je to samo iz ljubavi i brige, bez ikakvih očekivanja.

Mislim da smo otišli predaleko, kao društvo, u smjeru da samo otpisujemo ono što je bilo prije, povijest, ljude, događaje i institucije kao nešto što je u prošlosti i tamo treba ostati. Sve to prije nam je donijelo ovo danas: i ti stari ljudi, bake, djedovi, stričevi, te prošle države i sustavi i sve čudne i loše ali mnogo dobrih značajki života prije. Imam osjećaj da smo danas toliko zbunjeni baš zato što smo odbacili toliko starih vrijednosti i koncepta, misleći da se ne odnose na ovo naše napredno tehnološko doba. A u tome mislim da smo zaboravili da kroz odbacivanje toga smo htjeli ili ne htjeli odbacili i puno svojih starih ljudi, punih ljubavi, savjeta i iskustava koji nas mogu samo obogatiti.

Nismo mi tako drugačiji u 2024. nego što su bili oni u 1960. Imamo malo naprednije igračke ali isti mozak. Vrijeme je da shvatimo što to gubimo i okrenemo se starijima za druženja, priču i vrijeme jer samo tako ćemo vratiti osjećaj sigurnosti da nas čeka ta starost koju se tako bojimo gledati. Samo tako ćemo vidjeti da je to i dalje vrijeme u kojem možemo puno toga u životu raditi i u puno toga biti uključeni. Samo se treba riješiti ove naše težnje da ostanemo zauvijek mladi. Samo. 🙂

Napisao: Marko Kovačević

Fotografija: Unsplash