Što ide u krug?

Motivacija za pisanje

Odakle dolazi?

Jako je lako ne pisati. Baš jako lako. TV radi. Na njemu se mijenjaju slike koje pri-

Mrlja mi je na ekranu od laptopa. I na poslovnom i na privatnom laptopu često primjetim da ih često ne čistim.

Najčešće to pomislim kada mi na licu iskoči malo više prišteva oko usta i na bradi, jer baš te dijelove lica diram dok sam pod stresom. Bilo radi posla, bilo radi čitanja o ratu u Ukrajini.

Naravno, baš zgodan razlog za te prišteve je upravo nečista tipkovnica, a ne 150 grama čistog šećera dnevno konzumiranog kroz Motto kekse i Kinder Bueno. Ili taj spomenuti stres.

Već mjesecima odlučujem da ću šećer smanjiti. Jedem čokoladu. Pa onda jedem čips i flips. Pa pijem više coca cole. Pa pijem više piva. Pa pokvarim želudac i opet imam par dana intenzivnu žgaravicu. I opet se zgadim sam sebi. I opet odlučim sad je zadnji put, osjećajući duboko razočaranje u vlastitu osobu. Po n-ti put u životu.

Nije mi stran taj osjećaj srama oko neuspjeha, pogotovo što se tiče procesa u kojima trebam biti redovit. Još od srednje škole i prestanka bavljenja atletikom imao sam svega par doista redovitih aktivnosti u životu. I tu mislim na one baš dugoročne procese, kao što je bilo treniranje atletike koje je trajalo čitavih šest godina. Nakon toga – ne baš puno.

Okej na poslu sam redovit, istina. Raditi se svaki dan mora. Ali to se mora, nije da mogu živjeti od Sunca, zraka i trave. Pričam o nečemu što se ne mora.

Nastavio sam trčati nakon atletike i to je trajalo dosta dugo. Mislim na neki način još traje. Ali nije tako redovito.

Počeo sam slagati origami. To je bilo stvarno kratko.

Trudim se pisati. Ali za nešto što mi je toliko ugodno, to radim stvarno neredovito.

Youtube gledam redovito. To stvarno volim redovito raditi. Svakodnevno. A volim i otvoriti Facebook novosti, Instagram i Reddit. To jako volim. Ili bi tako rekao netko da pogleda statistike mog vremena provedenog na tim platformama.

Ja to uopće ne volim zapravo. Ako išta, redovito se osjećam lošije nakon dugotrajnog boravka na bilo kojoj od tih platformi. U zadnjih par tjedana sam si dopustio da čak i komentiram neke objave na Redditu. Yuck. Spominjao sam izraze kao “moje je mišljenje”, “ukoliko pogledamo drugu stranu toga”, “prosječan čovjek nema vremena za razmišljati o…”. Fuj. Ali ne mogu izdržati. Jednostavno se toliko naživciram na bezvezne objave i provokatorske komentare da moje ruke kao da same pođu po toj tipkovnici i u nekom poluautomatskom stanju napišu neki odgovor. Da se razumijemo, unatoč ovoj sprdnji s frazama, smatram da komentare pišem prilično jasno, argumentirano i pristojno.

Nisu to neke nuklearne fizike ali redovito privučem rasprave, većinski pozitivne reakcije i pokoji dobar odgovor na moj doprinos.

Ali… zašto? Koja je svrha toga? Što meni donosi anonimno komentiranje anonimnih objava koje ljudima jednostavno ispadaju iz mozga kao da su se okliznule na koru od banane?

Baš ništa. Ili… Pa mora donositi nešto.

Reakcije, pohvale, slaganje s mišljenjem. Odobravanje. Bar je to moje mišljenje. Baš volim odobravanje. I trebam ga. Baš je lijepo kad netko napiše da se sa mnom slaže ili nastavi sarkazam koji sam pokrenuo u svom komentaru. Imam svega par prijatelja u životu s kojima to mogu u ovom “stvarnom” svijetu napraviti. Ali naravno ljudi imaju svoje živote, obveze i druge ljude tako da ta ugodna druženja ne mogu doći bilo kada.

Posebno sada kada nas se većina već ozbiljno primiče tridesetoj, imamo poslove, neki ozbiljne veze, razne treninge i aktivnosti pa dogovor za druženje može trajati i par tjedana.

Reddit je zato uvijek tu. Smartphone je uvijek u džepu, a Reddit je 10 sekundi daleko od trenutka kada taj smartphone bude u mojim rukama. I to ako se ne trudim biti brz.

Ja sam Doc Holliday, moj Xiaomi je Colt revolver. Moj mozak željan dopamina i odobravanja je neki nasumični drznik iz salona koji me krivo pogledao dok mi je u krilu sjedila dama upitnog morala, a u ruci su mi bila dva asa koja upotpunjuju poker.

Bam bam. Drznik ne pada na pod već trči po ulici. Meci iz Colta su napravljeni od kokaina.

Tekst možda zvuči smiješno, ali je to približna (koliko može biti) reprezentacija situacije iz mog uma pretočena na virtualni papir nakon dana većinski provedenog na Internetu. I ne pričam samo o samom sadržaju teksta već i o samom osjećaju koji čitatelj može dobiti. Da je to jedan dan, ne bi bila drama. Ali ti dani se znaju nanizati. Deseci istih. Buđenje, Internet, posao na Internetu, Internet, posao, Internet, povratak kući, Internet, djevojka, Internet, spremanje za spavanje, još jedan zadnji Internet prije spavanja, spavanje. Pa ako se probudim u noći možda još malo Interneta. Sigurno će mi pomoći da bolje zaspim. Kako ne bi, ako se tako dobro osjećam dok ga koristim?

Napisao: Marko Kovačević

Fotografija: Unsplash