Ljudi mogu prilagoditi njihove emocije na različite načine u skladu sa svojim potrebama u datoj situaciji. Emocije mogu uzrokovati brojne međusobne koordinirane nizove doživljaja, ponašanja i fiziološke odgovore koji utječu na to kako ćemo odgovoriti na percipirane izazove i prilike. Emocionalna regulacija predstavlja skup izrazito raznovrsnih napora i ponašanja koji su objedinjeni njihovim konačnim ciljem, odnosno pokušajem da se uspostavi određeni stupanj kontrole nad našim emocionalnim stanjima. Ponašanja koja mogu biti manifestacije emocionalne regulacije u određenim okolnostima su različite vježbe disanja, zvanja prijatelja kako bismo dobili emocionalnu podršku, pokušaj da promijenimo svoj način gledanja na određenu situaciju, ali i ponašanja koja bismo označili kao „nezrela“ – udaranje jastuka ili vreće za udaranje, griženje usne i noktiju, itd.

Budući da imamo veliki broj načina emocionalne regulacije, značajno pitanje koje se javlja u empirijskim studijama nabrojanih procesa jest na koji način ih klasificirati i da li su određene grupe ponašanja povezane sa ugodnim ili neugodnim ishodima regulacije emocija. Pod strategijama emocionalne regulacije podrazumijevamo sve napore i pokušaje osobe da ovlada doživljajem emocije i ponašanjem koje je pod njenim utjecajem. Svi oblici napora i pokušaja osobe da izvrši proces emocionalne regulacije se mogu podvesti pod strategije emocionalne regulacije koje ljudi koriste kako bi podveli pod kontrolu emocionalno doživljavanje i izražavanje. Samim tim strategije emocionalne regulacije podrazumijevaju konkretan set akcija i pristup koji ljudi koriste kako bi uspjeli upravljati emocijama.

Bitno je napomenuti da ne postoje „univerzalno uspješne“ strategije emocionalne regulacije, oblici ponašanja koji bi doveli do pozitivnog ishoda u svakoj situaciji. Zanimljivo, varijabla koja predviđa najpozitivnije ishode u različitim situacijama gdje se od nas zahtijeva određeni stupanj regulacije emocija nije korištenje neke specifične strategije, već sam stupanj fleksibilnosti prilikom izbora konkretne strategije. Osobe koje nisu kognitivno rigidne, ne drže se ustaljenih oblika ponašanja po automatizmu i „linijom manjeg otpora“, biti će u stanju pravilno procijeniti situaciju i svoje emocionalno stanje, te da u skladu sa tim odabrati smjer ponašanja i oblik emocionalne regulacije. Još jedna značajna napomena jest da emocionalna regulacija sama po sebi nije ni moralno dobra, niti loša. Radi se o procesima koje će u jednom kontekstu ljudi koristiti kako bi bolje funkcionirali npr. na poslu ili porodici, očuvali svoje bliske odnose smanjenjem impulzivnih reakcija, a u drugom će ih npr. koristiti vojnici koji čine ratne zločine kako bi izdržali emocionalni utjecaj istih.

Jedan od najpoznatijih modela regulacije emocija jeste Grosov procesni model regulacije emocija. U ovom modelu, emocije su definirane kao koordinirani niz odgovora organizma koji se javljaju prilikom njegove interakcije sa okruženjem, a osnovni kriterij podjele strategija emocionalne regulacije jest prema tome u kojem vremenskom periodu se javljaju.

Na osnovu navedenog kriterija, procesni model razlikuje na ancedente usmjerene  i na odgovor usmjerene strategije regulacije emocija. Na ancedente usmjerene strategije se tiču napora osobe prije nego što se emocionalni odgovor u potpunosti javio i doveo do promjene našeg ponašanja i ostalih emocionalnih doživljaja. Dobar primjer ovakve strategije bi se odnosio na pokušaj da se smrt člana porodice uslijed duge bolesti kognitivno reinterpretira kao oslobođenje od bola i patnje,  sa ciljem ublažavanja emocija tuge i ožalošćenosti prije nego što se u potpunosti jave. Sa druge strane, na odgovor usmjerene strategije obuhvaćaju sve napore koje osoba poduzima kada je emocionalni odgovor već u toku i usmjerava naše ponašanje. Njihov osnovni cilj jest upravljanje i modifikacija već postojećih emocija, kao što je pokušaj da osoba izgleda samopouzdano na ispitu i pored anksioznosti koja blokira njene misaone tokove i prijeti da je preplavi.

Ukoliko analiziramo vremenske faze javljanja emocionalnog odgovora na precizniji način, javlja se pet užih klastera strategija emocionalne regulacije, na osnovu toga u kojoj fazi dolazi do njihove primjene. Prva strategija, koja prethodi svim drugima, jest selekcija situacije, kao pokušaj regulacije emocija putem izbjegavanja određenih događaja, osoba, situacija, stimulansa u globalu. Ovaj mehanizam emocionalne regulacije je npr. vidljiv i kod nekih poremećaja kao što su fobije, gdje osoba opsesivnim ruminacijama i izbjegavanjem fobičnog stimulansa pokušava da regulira svoje emocije, tj. da izbjegne intenzivno preplavljivanje neprijatnim emocijama koje se javlja prilikom susreta sa fobičnim stimulansom.

Drugi i svakodnevniji primjeri upotrebe ove strategije emocionalne regulacije jesu nastojanja da se nađemo u ugodnim situacijama, obavljamo aktivnosti koje nam prijaju i uslijed kojih se osjećamo kompetentno, ali i izbjegavanje toksičnih i destruktivnih osoba i situacija uslijed sasvim racionalnih razloga. Od svih strategija emocionalne regulacije, selekcija situacije podrazumijeva najveći stupanj anticipacije, odnosno u najvećoj mjeri je usmjerena na budućnost. Intervencije usmjerene na bolju selekciju situacija su bitan dio i mnogih terapijskih intervencija. Tako je npr. u radu sa depresivnim osobama od ključnog značaja osigurati da će klijenti znati da odaberu ugodne situacije i aktivnosti, osjećaju se zadovoljno i kompetentno u njima, itd. S druge strane, u slučaju poremećaja kao što je PTSP ili ovisnost od psihoaktivnih supstanci, od ključnog značaja je da osoba prepozna sredinske „okidače“ svojih stanja i nauči da na drugačiji način reagira na njih.

Druga grupa strategija koja se nastavlja na prethodnu jest modifikacija situacije, odnosno nastojanja osobe da poduzme akcije kojima bi promijenio samu vanjsku situaciju, kako bi ova imala drugačiji emocionalni utjecaj na njega. Primjer uspješne primjene ove grupe strategija bi bila potraga za bolje plaćenim i manje stresnim poslom, pokušaj da se naporno gradivo prelazi na drugačiji način, pažljivije planiranje vremena kako bismo očuvali balans između obitelji i posla, i slično. Naši pokušaji da modificiramo postojeću situaciju često dovode do stvaranja, govoreći u psihološkom smislu, „nove situacije“, uslijed čega nekad može biti teško razgraničiti ovu grupu strategija emocionalne regulacije u odnosu na prethodnu, selekciju situacije. Pri tom, pod ovom grupom se podrazumijevaju napori usmjereni na modifikaciju vanjskih sadržaja, ne misli i tumačenja situacije.

Ukoliko se situacija ne može izbjeći, te ukoliko trenutno nemamo kapacitete da direktno promijenimo one njene aspekte koji su za nas emocionalno značajni, često dolazi do primjene treće grupe strategija koju nazivamo usmjeravanjem pažnje. Pod tim se misli na selektivno obraćanje pažnje na određene aspekte situacije sa ciljem modifikacije našeg emocionalnog odgovora. Ovo je grupa strategija koja se koristi praktično kroz cijeli život, od ranog djetinjstva pa sve do starosti. Čak i mala djeca mogu da uspješno koriste ovu strategiju jer ona ne podrazumijeva kompleksne kognitivne napore. Najčešća vrsta strategije u ovoj grupi jeste distrakcija, odnosno pokušaj da se pažnja usmjeri samo na jedan aspekt neke situacije (sa prijetećeg na neutralni aspekt, ili, u slučaju visoko ambivalentnih situacija, na pozitivniji, a ne negativni aspekt), ili da se pažnja prebaci u potpunosti van trenutne situacije, npr. na neke mentalne sadržaje kojima je osoba preokupirana (dnevna sanjarenja i fantazije, anticipacija bolje budućnosti od strane radnika koji privremeno radi neugodan posao, itd.). Ovo je najčešće praćeno kognitivnim distanciranjem od realne situacije, promjenom položaja tijela u smislu veće opuštenosti, itd.

Kognitivna promjena je četvrta i znatno složenija grupa strategija emocionalne regulacije, a koja podrazumijeva modificiranje određenog aspekta našeg tumačenja, doživljaja neke situacije kako bismo promijenili njen emocionalni utjecaj na nas. Kognitivno tumačenje se može primijeniti na naš doživljaj vanjskih stimulansa, ali i na unutrašnja fiziološka i emocionalna stanja same osobe. Primjer prvog oblika regulacije bi bilo tumačenje nedobivanja određenog radnog mjesta u smislu koji nije negativan po naše sposobnosti i ličnost („odbijen sam za to radno mjesto ne zato što nisam dovoljno sposoban i kvalificiran, već zato što nisam imao dobru „vezu“ za to radno mjesto“), a drugi oblik regulacije često srećemo prilikom nošenja sa anksioznošću („iako mi srce trenutno lupa i osjećam se nervozno to ne znači da nešto nije u redu sa mnom, ovi znakovi su prolazni i ne utječu na moju sposobnost da riješim ovaj problem“). Najčešće spominjana strategija iz ove grupe jeste kognitivna procjena značajnosti situacije, u kojoj se nastoji promijeniti procjena značajnosti određenog stimulansa u našim očima – npr. „iako je neugodno što me je djevojka sa kojom sam želio da budem odbila, to ne znači da je to veliki neuspjeh koji će se stalno ponavljati“.

Naravno, kognitivna procjena se može koristiti i kako bi se naglasili pozitivni aspekti situacije, ne samo izbjegli negativni, te intenzivirale i prateće prijatne emocije (npr. redefiniramo neki odnos kao izrazito pozitivan i značajan za nas). Još jedna značajna vrsta strategije usmjerene na tumačenje situacije jeste promjena uvjerenja o našoj sposobnosti da se nosimo sa zahtjevima date situacije, u smislu da korigiramo naše podcjenjivanje nivoa sposobnosti ili precjenjivanje izazovnosti i težine zadatka pred nama.

Na kraju, modulacija odgovora je kronološki posljednja grupa strategija emocionalne regulacije, a koja podrazumijeva naše napore da direktno utičemo na iskustvene, bihevioralne i fiziološke komponente emocionalnog odgovora koji je već razvijen kao naš odgovor na relevantne aspekte stimulansa. Ova grupa obuhvaća kako kratkoročna i maladaptivna ponašanja, kao što je korištenje cigareta, alkohola, narkotika, prejedanja, itd., kako bi se promijenilo naše neugodno emocionalno stanje, ali i neke zdravije oblike ponašanja, kao što je redovno vježbanje ili primjena različitih tehnika disanja kako bismo se osjećali bolje na tjelesnom nivou. Još jedan čest oblik i proučavan oblik modifikacije odgovora jeste supresija ekspresije, odnosno napor osobe da reducira svoje izražavanje unutrašnjeg emocionalnog doživljaja u svojim ekspresijama, gestikulaciji, ponašanju u cjelini.

Kognitivna procjena i supresija ekspresije su dvije strategije emocionalne regulacije koje srećemo u drugim teorijskim okvirima i istraživanjima. Tako je u Lazarusovoj teoriji kognitivna procjena definirana kao način da promijenimo značenje određene situacije u našim očima koji dovodi do novog emocionalnog i motivacijskog doživljaja, a bez promjene vanjskih i objektivnih odlika situacije. U njihovom eksperimentu došlo je do značajne redukcije anksioznosti kod pacijenata koji su čekali operativni zahvat ukoliko bi im se detaljno objasnila sama kirurška procedura i okruženje u kome će se obaviti, čime su dekatastrofizirane mnoge njihove pogrešne i prenaglašene kognicije (npr. u pogledu procjene rizičnosti samog zahvata). Kognitivna procjena igra ulogu i u mogućnosti podnošenja frustracije odnosno odlaganja gratifikacije. U čuvenom eksperimentu sa maršmelou slatkišima djeci je rečeno da će dobiti dva nova slatkiša ukoliko ne pojedu slatkiš koji je pred njima u narednih sat vremena. Rezultati istraživanja pokazuju da djeca koja su tumačila situaciju u smislu preokupiranosti budućim dobitkom (novim slatkišima) jesu ispoljila bolji nivo toleriranja frustracije u odnosu na onu djecu koja su se fokusirala na trenutnu potrebu (glad, želju za slatkišem).

U pogledu supresije ekspresije, odnosno inhbiranja emocionalne ekspresije, i dalje postoje značajne rasprave u smislu da li se zaista radi o adaptivnoj strategiji regulacije emocija ili maladaptivnoj. Iako je inhibiranje izražavanja emocija neophodno u nekim situacijama, mnogi autori ističu i da to nije djelotvoran mehanizam na duge staze i da dovodi do somatizacije neizraženih emocionalnih stanja.

Sam nastanak i razvoj emocionalne regulacije se javlja još u prvim mjesecima života, jer se dijete još od najranijih dana susreće sa situacijama koje su za njega stresne i ono uči kako da se sa njima nosi. Za razvoj emocionalne regulacije je bitan i razvoj afektivne vezanosti jer roditelj predstavlja regulator djetetovih emocija u periodu kad ono nije sposobno da svoje emocije regulira samo jer nema dovoljno razvijene kapacitete. Kroz odnos sa roditeljem dijete postepeno usvaja određene strategije emocionalne regulacije točnije internalizira strategije svojih roditelja i postaje postepeno sposobno da ih i ono samo vrši. Novorođenče će na određenu potrebu plakati dok će dijete od tri godine u slučaju nelagode moći od majke da traži pomoć. U periodu do srednjeg djetinjstva do adolescencije razvijaju se sofisticirane strategije emocionalne kontrole.

Bez emocionalne regulacije, „pali“ bismo na testu kontrole nad osobnim unutrašnjim stanjima, bez čega ne može biti kompetentnosti prema vanjskim problemima i izazovima.

Napisao: Đorđe Makismović, psiholog & praktičar transakcijske analize

Fotografija: Unsplash

Podijelite s prijateljima