Terapeutsko pisanje

Danas se osjećam čudno. Spavanje je bilo čudno, posao je bio čudan, interakcije s ljudima su mi čudne. Sve je nekako čudno. I sve me živcira. Samom pukom srećom ili intervencijom nekog nevidljivog bića koje ima na oku moje djelovanje u ovom fizičkom svijetu – pogodilo se da ni voditelj mog tima danas nije u uredu većinu dana. Ne znam kako bi funkcionirao sa stalnim upitima i dodatnim radnim zadacima. Osjećam se kao da ne želim ni maknuti prstom, želim da budem plaćen još i više samo zato što sam se pojavio na poslu i još dodatno zbog toga što uopće pričam s ljudima ovdje. Danas ne želim biti motiviran, pokazati kako sam vrijedan, pametan i sposoban. Svejedno mi je i da odluče dati mi otkaz ili smanjiti plaću na sto eura mjesečno. Nebitno je. Danas jednostavno ne želim ništa.

A kad zapravo razmislim, želim svašta. Sat vremena sam proveo istražujući objektive za fotoaparat koji bi mi omogućili fotkanje u makro perspektivi, odnosno neke manje detalje, listove, cvjetove, kukce, one male neprimjetne detalje svakodnevice koji su u velikoj perspektivi ipak osnovni građevni sastojci cijelog živog svijeta. Još jedan sat-dva sam proveo istražujući astrofotografiju – kako se početi time baviti, što mi sve treba, od objektiva, stativa, ekvatorijalne montaže, programa za post-obradu fotografija… Uglavnom, interes i želja je postojala tijekom cijelog dana, samo nije postojala za posao. Pa na kraju, napisao sam i ovaj članak.

U trenutnoj tvrtki sam taman završio probnih šest mjeseci, nakon odlaska iz prošle. Točnije, nakon dobivanja otkaza na prijašnjem radnom mjestu. Ne baš mojom krivicom, tvrtka je jednostavno počela poslovati loše i dobili smo otkaze. Doduše nebitno za sadašnju situaciju. Novi posao je poboljšanje u nekim aspektima i pogoršanje u nekim drugim aspektima. Novci su jednako dobri iako sam došao raditi na poziciju na kojoj nisam ranije radio te učim sve koncepte i procese iz nule. Moja razina učenja o tehnologiji je bolja i pristup tehnologiji je veći nego prije. Što se tiče ekipe, sada se većinom sastoji od ljudi s već nekoliko djece dok se u prošloj tvrtki radilo većinom o studentima te ljudima oko mojih godina. Mislim da ne moram posebno naglasiti da na sadašnjem poslu nemam baš previše dodirnih točaka sa ljudima oko mene, bar ne u klasičnim svakodnevnim temama za razgovor.

Ali sve u svemu, posao je često zanimljiv. Radim na osiguranju kvalitete i glavni dio posla je detektivski rad na tehnologiji. Što se može potrgati, kako to potrgati, radi li novi dodatak aplikaciji kako bi trebao i slične svaštarije. Naravno da postoji i dio dosadnog dokumentiranja, otvaranja famoznih ticketa na alatima za praćenje rada, kašnjenja, probijanja rokova, pogrešaka u komunikaciji i tako dalje i tako bliže. I ipak postoji taj dio mene koji jako želi nešto drugo i jako zanimljivo koji supostoji sa dijelom mene kojem se baš sviđa sigurnost iznadprosječno plaćenog posla. Kako naći balans?

Nemam pojma i nisam još u tome uspio. Imam dane kada sam izuzetno uzbuđen oko dolaska na posao, oko razvijanja alata, oko novog istraživanja. A imam i dane kada bi se najrađe izležavao cijeli dan sa djevojkom, pojeo neku masnu finu hranu i sladoled i imao maraton neke serije na Netflixu iako stvarno jako rijetko gledam serije i Netflix općenito. I smatram da je to sve u redu. U redu je imati dane kada planiram popeti se opet na Triglav, a za dva tjedna možda dan gdje bi otišao doma na selo ležati na ležaljci mazeći psa i mirišući taj opojni slavonski zrak. Dane kada istražujem kako se prijaviti na ljetnu školu američkog sveučilišta i dane kada mi se ni ne javlja kolegama na poslu da pitam kako napreduju s prijavom koju sam napravio.

Čini mi se da je pronalazak balansa upravo u tome da prihvatimo da balans ne postoji. Da imamo dane ekstreme. Da imamo suprotne želje, da se sastojimo od milijuna malih djelića i stotinu različitih svakodnevnih motivacija čije (ne)ispunjenje snažno oblikuje naše raspoloženje. Pa tako i da ta neutaživa žeđ za nezdravom hranom i dosadom ako ponekad nije zadovoljena donosi jednako nezadovoljstvo kao i ako ne zadovoljimo onu potrebu za društvom, za dobrim radom, za fizičkom aktivnošću. Jer na kraju krajeva, u ovom novom, brzom, nepredvidljivom i tehnološki naprednom svijetu, jedna od rijetkih stvari u koju možemo biti sigurni je ta da – nismo roboti. Ne možemo svaki dan iz sebe iscijediti 8 ili više ultra mega produktivnih sati vrhunske komunikacije, posluživanja, slanja mailova, inovacije i tko zna čega još.

Određeni poslovi, koji su meni bliski, zahtijevaju da netko mora stvorit brend na LinkedIn-u da bi uopće dobio priliku za posao. Današnji problemi su svojstveni današnjoj generaciji. Neki imaju dodirne točke s prošlosti, neki ne. Neki problemi su se produbili, neki su se riješili. Najvažnije je zadržati perspektivu da je u redu ne osjećati se na mjestu i da to možemo reći i potražiti pomoć bliskih ljudi ili pak terapeuta. Svijet 21. stoljeća je izuzetno mentalno opterećujuć i ne trebamo se kriviti za čudnjikave osjećaje.

Napisao: Marko Kovačević

Fotografija: Unsplash