Ti si svoja inspiracija

Teško je pokrenuti se i odvažiti na neki veliki korak, teško je pronaći motivaciju i ono što će nas inspirirati na kretanje u smjeru novih i hrabrih ciljeva. Najčešće je najlakše odlučiti učiniti to za nekog drugog – da bismo roditelje ili prijatelje učinili ponosnima, da bismo se dokazali nekome tko misli da to nismo u stanju učiniti, da bismo zadovoljili očekivanja i društvene norme. Vanjska je motivacija nešto za što se puno lakše uhvatiti, znamo da će uslijediti konkretna pohvala, nagrada, priznanje da smo dokazali da smo sposobni za nešto, čak i materijalna dobit u obliku plaće za uspješno odrađen posao.

Naravno da takva motivacija nije pogrešna ni nepoželjna, ali bilo bi puno bolje kada ona ne bi bila primarna. Materijalna ili socijalna motivacija potpuno su logične i nužne, ali ona glavna trebala bi doći iz nas samih, trebali bismo svaki korak raditi najprije zbog sebe, zbog borbe za svoje želje, snove, za život kakav si priželjkujemo. Za to da osjetimo zadovoljstvo onime tko smo i kako se osjećamo u vlastitoj koži kad navečer prije spavanja ostanemo sami sa sobom i svojim mislima. Većinu života samo ispunjavamo tuđa očekivanja, pogotovo ako smo u naravi tzv. people pleaser, odnosno osoba koja potrebe i želje drugih uvijek stavlja ispred svojih te to može dovesti do prevelikog žrtvovanja i kroničnog nezadovoljstva onime u što se naš život pretvorio.

Da, ljudi koji su nam važni ne smiju biti zanemareni i trudit ćemo se usrećiti ih i uklapati u svoj životni raspored, ali jedina osoba koja će uz nas biti od samog početka pa sve do kraja našeg života smo mi sami. Djeca, za koju se ljudi brinu i podrede im cijeli svoj život i aktivnosti, jednom odu svojim putom i barem tada, ako to nisu bili u stanju ranije, na prvo bi mjesto trebale biti stavljene osobne potrebe. Neki hobi koji je bio u zapećku godinama, neka nova vještina koju bi se htjelo isprobati i naučiti, putovanje ili čak dovršavanje obrazovnog puta koji se morao zaustaviti, upisivanje nekog tečaja ili doškolavanje.

Dakako da se za to ne treba čekati trenutak u kojemu djeca, ako ih imamo, odrastu, svaki je dan nova prilika za napokon udovoljiti sebi, odbaciti put koji smo skrojili prema tuđim uputama i očekivanjima, za drastičan rez i prijeko potrebnu promjenu. Svatko je u konačnici odgovoran sam za sebe, ako sve svoje podredi drugima, to nikako neće biti garancija za to da će život te osobe biti sretniji jer smo to napravili, a vrlo vjerojatno će prouzrokovati dubinsko nezadovoljstvo i stalni osjećaj kočenja naših vlastitih potencijala.

Unatoč svim zajednicama koje imamo tijekom života – obiteljskim, prijateljskim, poslovnim, svatko je od nas zasebna i unikatna individua. Kada to osvijestimo, shvatit ćemo da našim najbližima činimo najbolje dajući im primjer sebe kao osobe koja sama mijenja svoj život nabolje i ne boji se svoje unutarnje motivacije i želja, nije pasivni promatrač vlastitog života, već hrabar protagonist.

Napisala: Nikolna Hajnić

Fotografija: Unsplash