U potrazi za mudrošću – razgovor s veteranima života

Prvi zapisi o mudrosti datiraju od prilike 3000. godine prije Krista. Od tada gotovo da nema mislioca koji se nije bavio pitanjem mudrosti – od toga što ona jest, kako se postaje mudrim, koga se može smatrati mudrim…

Mudrost možemo opisati kao umjetnost znanja o onome što je važno u životu kao i donošenja dobrih odluka, za poboljšanje vlastitog blagostanja kao i blagostanja drugih. Često ju poistovjećujemo s inteligencijom no, mudrost ne dolazi uvijek ruku pod ruku s visokim kvocijentom inteligencije i dobrim obrazovanjem.

Uvriježeno je mišljenje da mudrost prirodno dolazi s godinama života no, niti to nije uvijek tako. Samo iskustvo nije dovoljno za stjecanje mudrosti. Mudra osoba ima duboki osjećaj za život, promišlja o iskustvu i spremna je učiti iz njega, prilagodljiva je, strpljiva, mirnija, uravnotežena, ljubazna, optimistična, vedra, suosjećajna, humana, nadahnuta i nadahnjujuća. Mudre osobe su i ponizne, skromne, njeguju zahvalnost.

Mudri ljudi uspješnije stare. Taj uspjeh više je rezultat poimanja života, nego objektivnih životnih okolnosti (zdravlja, materijalnih uvjeta, socijalne uključenosti ili drugog). Premda nisu lišeni stresnih događaja i životnih izazova iznalaze zdravije načine njihova prihvaćanja i konstruktivnog rješavanja.

Mudrosti možemo težiti i možemo nastojati doseći je, barem do neke razine. To možemo činiti trenirajući naše kognitivne procese, poboljšavanjem emocionalne inteligencije i kompetentnosti, integriranjem životnih iskustava, otvorenošću.  

Našoj mudrosti mogu doprinijeti i mudrosti drugih, bilo da o njima čitamo u knjigama (ili drugdje), bilo da smo otvoreni čuti ih i učiti.

Premda iskustvo samo po sebi ne mora biti izvorište čovjekove mudrosti njome su češće obdarene osobe koje ga imaju – naši stariji građani.  

I zato je, između ostaloga, važno njegovati kulturu slušanja i uvažavanja starijih. Od njih puno toga možemo čuti i naučiti o tome što je u životu uistinu važno i zašto.  U toj primopredaji i jedni i drugi dobivaju  – mladi priliku za učenje, stariji priliku da podijele s drugima ono što imaju i da se osjećaju uključeni. Generacije prije nas dijelile su mudrosti za kuhinjskim stolom. Danas sjedimo pred TV ekranima i zaboravljamo to činiti.

Kad čujemo riječi “U moje vrijeme…”, dopustimo si čuti što nam osoba govori, možda nam otvori vidike za koje nismo ni slutili da postoje. Želimo li malo potaknuti osobu na razgovor i pomoći joj da svoje životno iskustvo pretoči  u priču važno je da slušamo s pažnjom (aktivno) i da postavljamo prava pitanja (otvorena).
Pomnim praćenjem možemo osjetiti emocije koje prate ono što nam osoba govori i na taj se način povezati s njom i uživjeti u njezinu životnu priču. Najvažniji događaji u životu? A najljepši? Naročito teške situacije u životu? Najveća razočaranja? Što je osoba naučila iz njih? Ljubav? Prva, najveća, zadnja? Najljepša? Djeca na tom putu? Koje svoje osobine prepoznaje u njima? Posao? Hobiji? Prijatelji? Obitelj? Roditelji? Najljepši odnosi? Što bi promijenili u svom životu da mogu? Zašto? Razmišljanje o prolaznosti? Gubicima? Smrti? Neispunjena želja? Savjet generacijama koje dolaze?

Učitelj se pojavi onda kada smo ga spremni čuti. Dozvolimo našim mudrim glavama da nam prenesu dio svog životnog iskustva i životne škole. Budimo mudri i učimo i iz tuđeg iskustva.  

Photo by Andrea Piacquadio from Pexels