U redu je ne biti u redu

Gledaj sve s vedrije strane. Budi sretan s onim što imaš. Nabaci osmijeh i ne misli na brige. Misli pozitivno. Takve i slične izjave i poruke onome tko ih izgovara možda na prvu djeluju ohrabrujuće i potrebne osobi koja se ne osjeća dobro. Naravno da je utjeha dobrodošla i da svatko želi čuti lijepu i poticajnu riječ, ali stigmatizacija tuge i lošeg raspoloženja kao nečeg nepoželjnog nije rješenje. Sreća koja nas u potpunosti obuzme i prožima naše biće od glave pa sve do malog nožnog prsta osjećaj je koji u trenutku njegova postojanja treba maksimalno proživjeti, upiti i prepustiti mu se.

Isto je i s uzbuđenjem, ponosom, ljubavi, zahvalnošću. Osjećaj koji u nekim trenucima dominira nama u tom nas periodu najviše definira: naš način ponašanja, našu percepciju svijeta koji nas okružuje, naš odnos prema drugim ljudima. Ako je taj osjećaj tuga, razočaranje, žalost ili neki drugi, stereotipno okarakteriziran kao „negativan“, i to je isto u redu i potpuno normalno. I taj osjećaj treba u potpunosti proživjeti, spoznati, razumjeti. Potiskivanje emocija obojanih u tamnije tonove i njihovo prisilno skrivanje iza ružičastih naočala može samo dodatno pogoršati situaciju i oporavak produljivati unedogled. Toksično pozitivne „zapovijedi“ koje postavljamo sami sebi ili dolaze od drugih nisu ni utjeha, ni podrška, ni poticaj za dalje. Prava se podrška tužnoj osobi pruža tako da ju se pokuša saslušati, pustiti ju da se isplače, da stane sa svim obavezama i brigama koje ju očekuju, da osluškuje svoj tempo i svoje potrebe.

Isto vrijedi i za odnos prema samome sebi u tim trenucima. Uvjerenje da je tuga loša, društveno neprihvatljiva i ograničavajuća trebalo bi se preispitati. Svaka emocija kojoj dopustimo da dođe do svojeg vrhunca, da izbaci iz nas sve što ju je uzrokovalo, da nam da odgovore na pitanja zašto se osjećamo tako kako se osjećamo, dobra je i poželjna emocija. Tuga neće nestati ako ju gurnemo iza nekog brzinski konstruiranog zida i prisiljavamo se nastaviti dalje bez da smo shvatili što nam naš um poručuje, koncentrirali se na sebe i svoje potrebe i dopustili si iscjeljivanje dugačko onoliko koliko to silina osjećaja koji nas obuzima zahtijeva.

Svako nasilno zabranjivanje proživljavanja intenzivnih osjećaja dovodi do njihove akumulacije i dovodi nas u opasnost od silovite erupcije, a potom i pregorijevanja, koju može uzrokovati nešto na prvi pogled potpuno banalno i lako rješivo. Naš štit koji privlači pažnju jarkom bojom, a zapravo je krhak poput najfinijeg papira, puknut će i sve će se crnilo preliti u nezaustavljivoj bujici.

Zbog toga je jednako važno prigriliti i odživjeti i svoje dobre i svoje loše dane. Trenutke u kojima se osjećamo kao zaigrani suncokret, ali i one u kojima smo poput osušene ruže. Sve je to jednako važan dio našeg života, naše izgradnje kao osobe, stvaranja životnog iskustva i uspomena. Ionako često kažu da su najveća umjetnička djela nastala tijekom najtužnijih razdoblja njihovih autora. Iako ne moramo iz svoje tuge stvoriti nezaboravno remek-djelo, možemo ju iskoristiti kao kanal kroz koji ćemo usmjeriti svoje buduće životne uspjehe, zadovoljstva i trenutke pune mira i istinske sreće –  samo ga prije moramo dobro i temeljito pročistiti. Koliko god to trajalo, zasigurno će vrijediti. 

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Unsplash